Odgovara:

Maja Vučić, prof. psihologije

Potpuno je razumljivo da nakon odrastanja u takvom traumatičnom okruženju i s dijagnozom celijakije imate izrazito negativnu sliku oko vlastite budućnosti. Taj strah koji spominjete i koji se proteže kroz sve pore vašeg života, a odnosi se na sve buduće događaje koji se još uvijek nisu dogodili, zove se anksioznost. Sami ste ocijenili da je možda uzrok svemu tome odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji, no bez obzira na uzrok vašeg današnjeg stanja i negativnog sklopa razmišljanja ishod ne mora završiti negativno. Dobra je vijest da se na anksioznost može utjecati i smanjiti je do te razine da nam ne utječe negativno na život. Strahovi nam često ne dopuštaju da živimo život punim plućima. Zbog strahova se ne usuđujemo ulaziti u nove odnose, nove aktivnosti, u nove poslove, a sve zbog negativnog predviđanja budućnosti gdje nam glava kaže da ne idemo u to, jer se nešto loše može dogoditi. I tako stagniramo, ne dopuštamo si da nam se nešto dobro dogodi, a loše je već sad, jer mi inače ne biste ni pisali. Da ste mogli utjecati na sve loše stvari koje su vam se dogodile do sada vjerojatno biste ih spriječili, a niste mogli. Uglavnom se ništa od onog što predviđamo ne dogodi, osim ako smo direktno utjecali na to. Npr. Nisam učila i strah me je da ću pasti ispit i na kraju ga padnem, ali strah je bio opravdan, jer nisam naučila. Što se bolesti tiče, ista je stvar. Postoje mnoge kronične bolesti od kojih ljudi boluju. Neki, bez obzira na to što su bolesni, žive ispunjen život, a neki su se pretvorili u robove vlastite bolesti. Ne postoji garancija za budućnost. Čak da vam netko i kaže da vam dijete neće sigurno dobiti celijakiju gdje piše da neće oboliti od nečeg drugog, a možda će biti potpuno zdravo cijeli život. Možda u međuvremenu pronađu lijek za celijakiju. Vidite, pozitvna misao otvara nadu i osjećaj zadovoljstva, a negativna nam stvara negativne emocije. Cilj je živjeti što kvalitetnije i bolje unatoč bolesti, a ne se razboliti još više, jer si uskraćujemo mogućnosti za kvalitetan život. Život je dobar onda kad otvorimo srce prema drugima, jer jedino nas tako naši prijatelji i partneri mogu prepoznati. U mraku nas nitko ni ne vidi. Život je dobar kad se bavimo onim što volimo i kad ostvarujemo dobre rezultate. Život je dobar i kad postoje prepreke, pokušaji i pogreške, jer je svako rješenje nagrada i pobjeda, a onda i osjećaj zadovoljstva. Svaka loša situacija nam je i škola, a to je najvrijednija škola. Ne postoji osoba koja ne griješi, al i taj koji griješi si je bar dao priliku za uspjeh, a oni koji ništa ne započinju zbog straha od neuspjeha su već upisali poraz, jer se ništa nije ni dogodilo. Da se bar pogreška dogodila pa bi drugi put bilo lakše i uspješnije. Zamislite da ne želite izaći na ispit, jer se bojite da ćete ga pasti. I što onda? Pa što i da ga padnete? Drugo učenje će biti lakše, jer ste to već učili. A sad zamislite da ste bez obzira na vaš strah od pada ipak izašli na ispit. Postoji li mogućnost da ga prođete? Naravno da postoji. Drugim riječima, ako ste ostali kući već ste pali, iako vam to ne piše nigdje, a da ste izašli mogli ste i proći, ali si niste uopće dali priliku. Savjetujem vam da odete na kognitivno-bihevioralnu terapiju. Izvrsna je za rješavanje anksioznosti, kratkog je trajanja, a najbolji su joj rezultati u odnosu na druge psihoterapijske pravce.  Svatko zaslužuje živjeti slobodno od strahova i dati si priliku. Dajte ju i vi sebi.