Odgovara:

Maja Vučić, prof. psihologije

Poštovana, imam dojam da vam je sve jasno i da su vam oči otvorene. Živjeti na optuženičkoj klupi, a istovremeno ne biti kriv je izrazito težak zadatak. Mnogi vam ne bi bili u koži. Ovo što ste opisali kako vas miriše je poprilično ponižavajuće. Zanimljivo je kako mi, ljudi, možemo imati dvostruke kriterije kad su nam u pitanju prijatelji i naši partneri. Kad bi nas prijatelji tako stalno optuživali vjerojatno bi se prestali družiti s njima, a istovremeno to isto svom partneru toleriramo. Vjerujem da ni vašem suprugu nije lako. Sumnja ga izjeda, ali ta sumnja je njegov problem, a ne vaš. Problema uvijek ima, ali ako imamo volju i želju za rješenje problema onda ne možeš reći “ja sam takav”. On kao da održavanjem te sumnje nešto dobiva. Što bi se dogodilo kad bi sumnja nestala? To ga pitajte. Ispitajte malo kakav je bio prije te prevare. Je li i prije prevare bio sumnjičav? Od njega vjerojatno nećete dobiti iskren odgovor, jer možda nije bio ni svjestan svog ponašanja. Jeste li ikad čuli za pojam “proročanstvo koje samo sebe ispunjava”? Zna se dogoditi da kad nas netko stišće i optužuje da radimo nešto što inače ne bismo napravili da na kraju to i napravimo, a njegovo proročanstvo se ispuni. Istražite malo to. Kako god, za brak se uvijek isplati potruditi i iscrpiti sve mogućnosti pa ako na kraju i odustanete bar ćete biti sigurni da je odustajanje najbolja odluka. Možda ne bi bilo loše posavjetovati se s psihologom da vam pomogne pronaći najbolji način za razgovor sa suprugom već kad on odbija bračno savjetovanje. I na kraju, nek vas uvijek vodi misao da vas vaša majka nije rodila da budete nečija žrtva, a ni patnica.