Odgovara:

Maja Vučić, prof. psihologije

U životu je najgore ne činiti ništa da si pomognete. Svaka osoba ima pravo donijeti odluku o načinu na koji će se liječiti, ali je važno liječiti se. Vaš dečko ima iskustvo depresije i on je očigledno sam, kao i mnogi ljudi, uspio prebroditi taj period i pronašao odgovarajuće mehanizme za samopomoć. Vaši roditelji, kao i mnogi koji nisu iskusili kako je biti anksiozan i depresivan, misle da su psihoterapija i medikamentozna terapija obična glupost i biznis i da si svatko sam može pomoći. Psihički poremećaji su bolest kao i svaka druga. Ponekad za virozu ne moraš uzeti ništa, a za bakterijska oboljenja antibiotik. Tako je za neke psihičke bolesti nužna terapija lijekovima, a za neke je potrebna samo psihoterapija i to određena jer nije svaka psihoterapija dobra za svaku psihijatrijsku dijagnozu. Slušajte sebe. I sami kažete da vam je bilo bolje kad ste uzimali lijekove pa ne vidim zašto ih ne biste i dalje uzimali. Kako je svaka osoba različita tako ni isti lijek neće jednako djelovati kod različitih osoba, stoga je izuzetno važno biti sa svojim psihijatrom u kontaktu da vam u slučaju prevelikog umora smanji dozu ili doda neki drugi lijek. I tako sve dok se ne utvrdi najbolja terapija za vas. S druge strane, kod anksiozno-depresivnog poremećaja je ključno raditi na promjeni načina razmišljanja i načina ponašanja. Za to je najbolja kognitivno-bihevioralna terapija koja će vam pomoći naučiti tehnike i alate za kognitivno-bihevioralnu promjenu. Ako ne budete radili na toj promjeni i zadržite isti obrazac razmišljanja i ponašanja ni lijekovi vam dugoročno neće pomoći.