Mnogi ekonomski stručnjaci slažu se da je uloga i zadatak svake države sustavna briga, ali i stvaranje uvjeta za rast i razvoj gospodarstva, bez obzira radi li se o turizmi, prehrambenoj industriji ili – zdravstvu. Svoje prijedloge i viđenje poslovne 2017. godine u području zdravstva donosi Jadranka Primorac, mag. oec, članica Upravnoga vijeća Specijalne bolnice “Sv. Katarina”.
Bez uvođenja transparentnih i jasnih tržišnih načela koja jedina jamče rast razine efikasnosti, konkurentosti i odgovornosti neće doći do pomaka u zdravstvu. Poslovna 2017. trebala bi se usmjeriti na sektor pružanja zdravstvenih usluga, jednoga od najvažnijih i najosjetljivijih područja globalnoga gospodarstva s golemim utjecajem na sve nas.
Obzirom na izdvanjanja za zdravstvo po glavi stanovnika u Hrvatskoj (750 eura) u odnosu na zemlje Europske unije, gdje se u prosjeku po glavi stanovnika za zdravstvo izdvaja od 3000-6000 eura godišnje, hrvatski zdravstveni sustav, što se tiče same njegove kvalitete, čini apsolutno čudo. Za to su ipak najzaslužniji zdravstveni djelatnici, posebice izvrsno educirani liječnici od kojih mnogi imaju itekako pozitivnu međunarodnu reputaciju i na čijem entuzijazmu zapravo opstaje cijeli naš zdravstveni sustav.
Stanje u kojem se trenutno nalazi hrvatski zdravstveni sustav je duboko demotivirajuće, posebno za one najizvrsnije. Nedvojbeno je da je zadovoljstvo liječnika i ostaloga zdravstvenoga osoblja, posebice u javnom sektoru, preduvjet za kvalitetno zdravstvo. No, zbog postojećeg stanja postavlja se pitanje kako dalje jer ako nam naizvrsniji odu, tko će ih zamijeniti?
Kada uzmemo u o obzir činjenicu da ukupan dug u hrvatskom javnom zdravstvu u ovom trenutku iznosi 3,5 milijardi kuna, da bolnice mjesečno stvaraju manjak od 55 milijuna kuna, a u HZZO-u mjesečno nedostaje 65 mil. kuna za lijekove, jasno je da se razvoj hrvatskog zdravstva mora konceptualno promjeniti. Jer, ako hrvatsko zdravstvo na godišnjoj razini generira milijardu i pol kuna novih dugova (unatoč proračunu od 22 milijarde kuna), uz postojeće neracionalno gospodarenje i opseg prava koja se pružaju osiguranicima te nezadovoljstvo svih dionika sustava zdravstva, od liječnika do pacijenata, nedvojbeno je da je hrvatsko zdravstvo na rubu održivosti.
Ostvariv je zadatak financijski racionalizirati sustav, podići njegovu efikasnost i zadovoljiti sve dionike u sustavu, no za njegovu provedbu potrebna je hrabrost te konsenzus šire zajednice, ali i podrška medija. Besmisleno je da svaka nova politika donosi parcijalna rješenja te da opozicija uvijek kritizira rješenja ma kako ona dobra bila, i tako u krug, zadnjih 25 godina – navodi Primorac.
No, prije bilo kojega reformskoga zahvata potrebno je prihvatiti činjenicu da u EU i u cijeloma razvijenoma svijetu postoji sinergija javnoga i privatnoga zdravstva, a to je jedini put za gradnju boljega i efikasnijega sustava koji će biti na dobrobit svih osiguranika i korisnika zdravstvenih usluga. Iako svi ističu nužnost i potporu razvoju privatnoga sektora kao temelja razvoja gospodarstva, u Hrvatskoj je realnost potpuno suprotna, posebice što se privatnoga zdravstva tiče. Sustavno se zanemaruje činjenica da privatni zdravstveni sektor u Hrvatskoj zapošljava ukupno 16% zdravstvenih djelatnika (oko 12 000 osoba), drži 17% medicinske opreme te sukladno tom omjeru sustavno puni državni proračun. Da apsurd bude još veći, HZZO za privatne ustanove izdvaja samo 1,8% sredstava iz svoga budžeta i time onemogućava pacijentima pravo izbora na liječenje. S druge strane, nejasno je zbog čega je to tako kada i sami pacijenti ističu da im je nevažno liječe li se u javnoj ili privatnoj zdravstvenoj ustanovi ako im liječenje pokriva zdravstveno osiguranje i ako te zdravstvene ustanove pružaju kvalitetnu zdravstvenu skrb, ako su akreditirane i sustavno evaluirane.
Nedvojbeno je da privatno zdravstvo u Hrvatskoj, kao i svugdje u razvijenom svijetu, treba biti nadopuna javnome zdravstvu, posebice u onim segmentima gdje javno zdravstvo uslijed nedostatka kadrova ili opreme ne može izvršiti zdravstvenu uslugu na vrijeme, kvalitetno i korektno zbog čega se stvaraju liste čekanja, a samim tim i nezadovoljni pacijenti.
Suradnjom s privatnim zdravstvom, javno zdravstvo dobiva kvalitetnu infrastrukturu bez dodatnih ulaganja, mogućnost racionalizacije troškova i poticaj za podizanje kvalitete usluge na razinu kakvu nudi privatni sektor. Također, sinergijskim učinkom povećala bi se dostupnost zdravstvenih usluga hrvatskim pacijentima, uz istovremeno očuvanje načela socijalne države koja svim svojim građanima jamči pravo na zdravstvenu zaštitu kao osnovno ljudsko pravo.
Zbog dosadašnjega odnosa prema privatnom sektoru, brojne investicije su već zaobišle Hrvatsku i za njima je sad kasno žaliti. Sinergijskim učinkom javnoga i privatnoga sektora sasvim sigurno bi se potaknuo novi investicijski ciklus ulaganja u zdravstvo, a istodobno bi se državi omogućilo da dio sredstava preusmjeri u onaj najvažniji dio zdravstvenog sustava – u kadrove. Takvim modelom bi se povećala naša konkurentnost u odnosu na inozemne ponuditelje sličnih usluga te bi se u Hrvatskoj stvorili preduvjeti za ozbiljniji razvoj zdravstvenoga turizma. Naime, svi odgovorni bi trebali znati da je zdravstveni turizam industrija koja godišnje uprihoduje oko 300 milijardi dolara s godišnjim rastom od 15 posto.
Naše zdravstvo ima sjajnu tradiciju i nedvojbeno je da uz naše vrhunske stručnjake može biti konkurentno na globalnom tržištu zdravstvene industrije. Nedavne najave naše zdravstvene administracije o sinergiji javnoga i privatnoga sektora su ohrabrujuće. S druge strane, nastojanja ministarstva turizma koje je zdravstveni turizam odredilo kao svoju stratešku smjernicu razvoja hrvatskoga gospodarstva treba maksimalno podržati. Hrvatska naprosto nema više vremena za čekanje želi li napraviti ozbiljan iskorak u sektoru razvoja zdravstvene industrije koja može biti ozbiljan generator i pokretač gospodarskoga rasta ove zemlje u cjelini.
Jadranka Primorac, mag. oec
