Gotovo svatko od nas iskusio je onaj iznenadni, intenzivni poriv za točno određenom hranom. No, ta žudnja rijetko je samo pitanje slabe volje; ona je najčešće složeni biološki signal kojim tijelo pokušava komunicirati hitnu potrebu ili ozbiljan nedostatak.
Onaj osjećaj kada vas obuzme neobjašnjiva potreba za porcijom prženih krumpirića, sočnim hamburgerom ili kockicom čokolade nije puka iluzija ili znak nedostatka samokontrole. Riječ je o složenoj interakciji moždanih signala, hormona i navika stvorenih tijekom vremena. Znanstvenici su dokazali da takozvana hiperukusna hrana, bogata šećerom, solju i mastima, aktivira centre za nagrađivanje u mozgu na način zapanjujuće sličan onome kako djeluju neke droge. Kada jedemo takvu hranu, neuroni u tim regijama postaju iznimno aktivni, oslobađajući dopamin, neurotransmiter koji stvara snažan osjećaj ugode i zadovoljstva. Mozak taj osjećaj pamti i tjera nas da ga ponovno tražimo, stvarajući tako začarani krug žudnje koji prehrambena industrija, s godišnjim ulaganjima većim od deset milijardi dolara samo u oglašavanje grickalica, itekako zna iskoristiti.
Ovaj snažan mehanizam dodatno je pojačan koktelom hormona koji upravljaju našim apetitom. U normalnim uvjetima, nakon obroka, hormoni poput leptina signaliziraju mozgu da smo siti. Međutim, prečesta konzumacija prerađene hrane može poremetiti te signale. Tijelo može razviti takozvanu otpornost na leptin, zbog čega se osjećaj sitosti nikada u potpunosti ne postiže, čak i nakon obilnog obroka. Istovremeno, hormon gladi grelin može postati povišen, ne samo zbog praznog želuca, već i kao odgovor na stres ili slike ukusne hrane. Najnovija istraživanja idu i korak dalje, pokazujući kako masnoće koje dospiju u naša crijeva šalju izravan signal živcima do mozga, potičući želju neovisno o okusu koji osjećamo na jeziku. Naš jezik, čini se, govori mozgu što nam se sviđa, ali crijeva mu govore što želi i treba.
Najnovija istraživanja idu i korak dalje, pokazujući kako masnoće koje dospiju u naša crijeva šalju izravan signal živcima do mozga, potičući želju neovisno o okusu koji osjećamo na jeziku
Stil života igra ključnu ulogu u intenzitetu ovih poriva. Kronični stres, primjerice, podiže razinu kortizola, hormona koji ne samo da potiče apetit, već nas ciljano usmjerava prema “utješnoj” hrani bogatoj mastima i šećerom. To je biološki mehanizam za preživljavanje; tijelo u stresnoj situaciji traži najbrži mogući izvor energije. Slično se događa i kod nedostatka sna. Samo jedna neprospavana noć dovoljna je da poremeti ravnotežu hormona, povećavajući razinu grelina (gladi) i smanjujući razinu leptina (sitosti). Zbog toga umoran mozak aktivno traži visokokaloričnu hranu kako bi nadoknadio manjak energije i preživio dan, što objašnjava zašto nakon neprospavane noći često posežemo za pecivima, slatkišima ili brzom hranom.
Samo jedna neprospavana noć dovoljna je da poremeti ravnotežu hormona, povećavajući razinu grelina (gladi) i smanjujući razinu leptina (sitosti). Zbog toga umoran mozak aktivno traži visokokaloričnu hranu kako bi nadoknadio manjak energije i preživio dan
No, prije nego što žudnju otpišete kao slabost ili lošu naviku, važno je razumjeti njezinu temeljnu poruku. Te intenzivne želje često su precizan pokazatelj onoga što vašem tijelu nedostaje. One nisu karakterna mana, već podatak. Umjesto da ih potiskujete, pokušajte ih dešifrirati. To je jedan od najvažnijih načina na koje vaše tijelo komunicira s vama, šaljući signale o prehrambenim nedostacima, hormonskoj neravnoteži ili prekomjernom stresu. Kada naučite slušati, otključavate potpuno novu razinu razumijevanja vlastite biologije.
Što vam pojedina žudnja poručuje?
Intenzivna potreba za slanom hranom, poput čipsa ili prženih krumpirića, rijetko je samo želja za hrskavim zalogajem. Često ukazuje na dehidraciju ili neravnotežu elektrolita, odnosno manjak minerala poput natrija, kalija i magnezija. Sol pomaže tijelu zadržati vodu, pa mozak ponekad signal žeđi zamijeni za potrebu za slanim. Također, kronični stres može iscrpiti nadbubrežne žlijezde koje reguliraju razinu natrija, pa tijelo traži sol kako bi stabiliziralo krvni tlak i energiju. S druge strane, ako sanjate o pizzi ili prženoj piletini, vaše tijelo možda vapi za esencijalnim masnim kiselinama, poput omega-tri. Ako prehrani nedostaju zdrave masti iz avokada, orašastih plodova i ribe, mozak će slati signal za bilo kakvim izvorom masnoće, pa i onim nezdravim.
Ako sanjate o pizzi ili prženoj piletini, vaše tijelo možda vapi za esencijalnim masnim kiselinama, poput omega-tri. Ako prehrani nedostaju zdrave masti iz avokada, orašastih plodova i ribe, mozak će slati signal za bilo kakvim izvorom masnoće, pa i onim nezdravim
Žudnja za slatkišima i rafiniranim ugljikohidratima, poput krafni, tjestenine ili gaziranih pića, najčešće je znak naglog pada šećera u krvi. Tijelo tada traži najbrži mogući izvor energije kako bi stabiliziralo glukozu. Ova potreba može signalizirati i manjak kroma, minerala koji pomaže u regulaciji inzulina. Posebno je zanimljiva gotovo opsesivna želja za čokoladom. Ona je gotovo siguran znak nedostatka magnezija, ključnog minerala za opuštanje mišića i pravilan rad živčanog sustava, kojeg tamna čokolada sadrži u značajnim količinama. Naposljetku, ako osjećate snažnu potrebu za crvenim mesom, poput odreska ili pljeskavice, vrlo je vjerojatno da vam tijelo poručuje kako pati od manjka željeza, cinka ili vitamina B12, ključnih nutrijenata za proizvodnju crvenih krvnih stanica i prevenciju anemije. Stoga, sljedeći put kada vas obuzme neutaživa želja, zastanite i upitajte se: “Što mi tijelo zapravo pokušava reći?” Odgovor bi vas mogao iznenaditi. ( Ordinacija.hr )
