Neonatalni epileptični napadi često su suptilni i teško ih je razlikovati od uobičajenih pokreta novorođenčeta. Rano prepoznavanje ključno je za pravovremeno liječenje i može presudno utjecati na djetetov neurološki razvoj.
Epileptični napadi u novorođenčadi, medicinski poznati kao neonatalne konvulzije, predstavljaju neurološko hitno stanje koje se javlja u razdoblju od rođenja do navršenih 28 dana života. Prema statistikama, njihova učestalost kreće se od 1 do 5,5 slučajeva na 1000 živorođene djece rođene u terminu, s još višom incidencijom kod prijevremeno rođenih beba.
Ritmičko trzanje mišića
Za razliku od napada kod starije djece, oni su u neonatalnom periodu često prvi i jedini klinički znak ozbiljnog neurološkog poremećaja. Mozak novorođenčeta je razvojno nezreo, što rezultira jedinstvenim mehanizmima nastanka napada i kliničkim manifestacijama koje je laicima, ali ponekad i stručnjacima, izuzetno teško identificirati. Upravo zbog te nezrelosti, mozak novorođenčeta skloniji je napadima jer postoji neravnoteža između ekscitacijskih (pobuđujućih) i inhibitornih (kočećih) neuronskih signala.
Znakovi napada kod novorođenčadi mogu biti dramatični, ali su češće vrlo suptilni i lako se mogu previdjeti ili zamijeniti za normalne pokrete. Jedan od najočitijih simptoma su klonički napadi, koji se manifestiraju kao ritmičko trzanje mišića, najčešće na licu, rukama ili nogama, a ključno je da se ti pokreti ne mogu zaustaviti nježnim pridržavanjem uda. Drugi tip su tonički napadi, gdje dolazi do iznenadnog i kratkotrajnog kočenja ili ukrućivanja tijela ili udova, ponekad uz asimetrično držanje vrata ili okretanje očiju u jednu stranu. Mioklonički napadi izgledaju kao kratki, brzi trzaji nalik strujnom udaru koji mogu zahvatiti samo jednu skupinu mišića. Postoje i mnogo prikriveniji znakovi, poput ponavljajućih pokreta ustima kao što su sisanje, žvakanje ili pljuvanje, treptanje ili lepršanje vjeđama, zagledanost u jednu točku ili neobični pokreti koji podsjećaju na plivanje ili vožnju bicikla. Ponekad je jedini vidljivi znak napada apneja, odnosno kratkotrajni prestanak disanja.
Razlikovanje epileptičnog napada od normalnog ponašanja novorođenčeta predstavlja velik izazov. Bebe prirodno imaju trzave pokrete, pogotovo u snu (što se naziva benigni neonatalni mioklonus spavanja), drhtavicu (jitteriness) ili pojačan refleks na podražaje. Ključna razlika je u tome što se većina normalnih pokreta može zaustaviti promjenom položaja djeteta ili nježnim pridržavanjem uda koji se trza. Ako se ritmički pokreti nastave unatoč pokušaju umirivanja, sumnja na epileptični napad raste. Također, neepileptični pokreti obično nisu povezani s drugim alarmantnim znakovima poput promjene boje kože, promjena u disanju ili fiksiranog pogleda. Zbog ove poteškoće u razlikovanju, kontinuirano EEG praćenje u bolničkim uvjetima zlatni je standard za potvrdu dijagnoze, jer ono može zabilježiti i tzv. elektrografske napade, koji nemaju nikakve vidljive fizičke simptome.
Ukoliko roditelj posumnja da njegovo dijete ima napad, najvažnije je ostati smiren kako bi se moglo adekvatno reagirati. Prvi korak je osigurati djetetovu okolinu, ukloniti sve predmete o koje bi se moglo ozlijediti i položiti ga na bok ako je moguće, kako bi se dišni putevi održali prohodnima. Nikada se djetetu ne smije ništa stavljati u usta. Od presudne je važnosti pratiti trajanje događaja. Hitnu medicinsku pomoć potrebno je pozvati odmah ako se radi o prvom napadu, ako napad traje dulje od pet minuta, ako dijete ima više napada zaredom bez vraćanja svijesti između njih, ili ako nakon napada ima poteškoća s disanjem ili poplavi.
Što uzrokuje napade i kako se postavlja dijagnoza?
Uzroci neonatalnih napada su brojni, a najčešći je hipoksično-ishemijska encefalopatija (HIE), oštećenje mozga uzrokovano nedostatkom kisika i krvi tijekom poroda. Upravo je HIE vodeći uzrok napada kod beba rođenih u terminu. Kod prijevremeno rođene djece čest uzrok je intrakranijalno krvarenje, odnosno krvarenje unutar mozga. Ostali važni uzroci uključuju infekcije središnjeg živčanog sustava poput bakterijskog meningitisa, metaboličke poremećaje kao što su niska razina šećera (hipoglikemija) ili kalcija u krvi, moždani udar, urođene malformacije mozga te rijetki genetski sindromi. Vrijeme pojave napada može upućivati na uzrok; napadi unutar prvih 12 do 24 sata života često su povezani s HIE, dok kasnija pojava može ukazivati na infekciju ili metabolički problem.
Uzroci neonatalnih napada su brojni, a najčešći je hipoksično-ishemijska encefalopatija (HIE), oštećenje mozga uzrokovano nedostatkom kisika i krvi tijekom poroda
Dijagnostički postupak zahtijeva multidisciplinaran pristup u bolničkim uvjetima, a vodi ga dječji neurolog. Nakon detaljnog uzimanja povijesti bolesti majke i djeteta te kliničkog pregleda, provode se laboratorijske pretrage krvi i urina kako bi se isključili metabolički uzroci i infekcije. Ključna pretraga za potvrdu dijagnoze je elektroencefalogram (EEG), koji bilježi električnu aktivnost mozga. Često se koristi kontinuirano video-EEG praćenje koje omogućuje istovremeno snimanje moždanih valova i ponašanja djeteta, što pomaže u preciznom povezivanju abnormalne električne aktivnosti s vidljivim simptomima. Slikovne metode poput ultrazvuka mozga, a pogotovo magnetske rezonancije (MRI), pružaju detaljan uvid u strukturu mozga i mogu otkriti krvarenje, moždani udar ili prirođene anomalije.
Što roditelji mogu očekivati?
Liječenje neonatalnih napada usmjereno je na dva cilja: zaustavljanje samih napada i liječenje njihovog temeljnog uzroka. Ako je uzrok infekcija, primjenjuju se antibiotici; ako se radi o hipoglikemiji, daje se glukoza. Za kontrolu samih napada, lijek prvog izbora najčešće je fenobarbital, a koriste se i drugi antiepileptički lijekovi. Prognoza uvelike ovisi o uzroku napada. Ako je uzrok prolazan i lako se liječi, a EEG nalaz je uredan, prognoza može biti odlična i dijete se može razvijati potpuno normalno. Međutim, ako je napad posljedica teškog oštećenja mozga, poput teškog oblika HIE ili opsežnog krvarenja, prognoza je znatno lošija. Nažalost, smrtnost kod neonatalnih napada može doseći i do 20 posto, a preživjela djeca imaju povišen rizik za dugoročne neurološke posljedice kao što su cerebralna paraliza, poteškoće u učenju, poremećaji ponašanja i razvoj epilepsije u kasnijoj životnoj dobi. Rano prepoznavanje i agresivno liječenje ključni su za poboljšanje ishoda. ( Ordinacija.hr )
