Autorica knjiga “Stres naš svagdašnji” i “Perimenopauza – sudar titana” objašnjava kako kronični stres utječe na hormone, san, emocije i zdravlje žena.
Po struci je medicinska sestra, majstorica sportsko-medicinskih masaža i terapija, a završila je i Kineziološki fakultet – Stručni studij za izobrazbu trenera (sportska rekreacija) te studij fizioterapije. Ana Kutija praktičarka je integrativne medicine s više od 25 godina iskustva u radu s tijelom i živčanim sustavom, specijalizirana za pain & stress management te PNEI pristup. Radom u medicini, fizioterapiji, manualnoj terapiji i edukaciji razvila je integrativan pristup koji povezuje fasciju, živčani, endokrini i imunološki sustav. Fokus njezina rada je razumijevanje uzroka simptoma i funkcionalnih obrazaca u tijelu, a ne samo njihovo ublažavanje. Nedavno je objavila i dvije nove knjige “Stres naš svagdašnji” i “Perimenopauza – sudar titana”, a u razgovoru za Ordinaciju.hr govori o najčešćim zabludama vezanima uz stres, njegovu utjecaju na tijelo i hormone te povezanosti stresa i perimenopauzalnih promjena u svakodnevnom životu žena.
U svojem ste radu već dugi niz godina posvećeni temama mentalnog i ženskog zdravlja. Što vas je osobno i profesionalno usmjerilo prema tim područjima?
To se nije dogodilo odjednom, nego tijekom godina rada s ljudima i promatranja koliko su tijelo i psiha zapravo nerazdvojni. Krenula sam iz klasičnog medicinskog i terapijskog okvira, ali vrlo brzo sam vidjela da simptomi koje ljudi imaju često nisu samo fizički. Iza bolova, pogotovo kroničnih bolova, napetosti i iscrpljenosti često stoje stres, emocije, životne okolnosti, pa čak i hormonalni disbalansi. Rad sa ženama dodatno me usmjerio jer sam u praksi vidjela koliko se njihovi problemi često banaliziraju ili pripisuju “hormonima” bez dubljeg razumijevanja. Tu sam osjetila potrebu da spojim znanje i iskustvo te ponudim nešto cjelovitije.
Koliko su vaša iskustva ili iskustva žena s kojima radite oblikovala vaš pogled na stres i perimenopauzu?
Iznimno mnogo. Iskustvo iz prakse je neprocjenjivo jer vam daje stvarnu sliku, a ne samo teoriju. Kada godinama slušate žene koje dolaze s istim ili sličnim obrascima – umor, anksioznost, nesanica, osjećaj da “više nisu svoje” – počnete uočavati dublje poveznice. Perimenopauza nije samo hormonska faza nego često i životna prekretnica. Djeca odlaze, briga za roditelje, karijera ili posao koji i dalje zahtjeva visok angažman ili se mijenja, tijelo koje se mijenja… i sve to zajedno stvara “savršen olujni sustav”. I da, naravno da i vlastito iskustvo donosi dodatnu razinu razumijevanja – više ne gledam stvari samo kao stručnjak već ih i sama proživljavam.
Što vas je potaknulo da napišete dvije nove knjige – “Stres naš svagdašnji” i “Perimenopauza – sudar titana” – i zašto baš sada?
Zapravo – ljudi, moji klijenti. Godinama sam odgovarala na ista pitanja, objašnjavala iste procese, razbijala iste strahove. U jednom trenutku shvatila sam da bi bilo korisno to znanje staviti na jedno mjesto. Naziv “Stres naš svagdašnji” namjerno je pomalo ironičan – jer stres je postao nešto što uzimamo zdravo za gotovo, gotovo kao normalno stanje. A nije. “Perimenopauza – sudar titana” nastala je iz potrebe da se toj fazi pristupi iskreno. Jer ona stvarno može biti sudar – hormona, emocija, očekivanja i realnosti. Ali isto tako može biti i transformacija, ako je razumijemo.
Kome su knjige namijenjene i koje se ključne poruke iz njih mogu izvući?
Namijenjene su svima koji žele razumjeti što im se događa – bez kompliciranog medicinskog jezika, ali uz stručnu podlogu. Ključna je poruka da tijelo nije protiv nas. Ni stres ni hormoni nisu “neprijatelji”. Stres nije znak slabosti, već biološki odgovor koji ima svoju svrhu – problem nastaje tek kada postane kroničan i kada njime ne znamo upravljati. Isto vrijedi i za hormonalne promjene: one nisu “ludilo”, nego prirodna prilagodba tijela koja traži podršku prehranom, kretanjem i snom. Zato upravljanje stresom nije luksuz, nego nužnost i temelj zdravlja. Simptomi koje osjećamo, bilo u stresu bilo u perimenopauzi, nisu kvar – oni su signali. Problem nastaje kada ih ignoriramo ili pogrešno tumačimo. I možda najvažnije – stvarne promjene ne događaju se velikim, kratkoročnim pokušajima “popravljanja života”, nego malim, svakodnevnim navikama koje se s vremenom zbrajaju u veliku razliku.
Danas se često govori o “epidemiji stresa”. Kako biste ga opisali u kontekstu svakodnevnog života?
Stres je danas postao tvrdoglavi suputnik modernog života – gotovo kao “orden časti” u kulturi multitaskinga i stalne dostupnosti. Više nije vezan samo uz izvanredne situacije, nego je za mnoge postao svakodnevno stanje. U praksi se to vidi vrlo jasno: dani počinju u kaosu i osjećaju da već kasnimo sa životom, a nastavljaju se uz rokove, obaveze i stalne notifikacije bez pravog predaha. Tijelo pritom ostaje u stanju “borbe ili bijega” iako su okidači najčešće simbolički – kritike, računi, preopterećenost – no organizam na njih reagira kao na stvarnu opasnost. S vremenom to vodi do kronične iscrpljenosti, a mozak postaje poput računala s previše otvorenih tabova – spor, kaotičan i na rubu “crasha”. Ključni je problem to što smo se na takvo stanje naviknuli i često ga normaliziramo, ne prepoznajući da se radi o kroničnom obrascu koji tiho troši organizam.
Koje su najčešće zablude o stresu koje primjećujete u praksi?
Prva je ideja da je stres uvijek loš iako biologija razlikuje eustres – umjeren, kratkotrajan stres koji može poboljšati fokus i potaknuti razvoj. Problem nastaje kada stres postane kroničan i kada organizam nema faze oporavka. Druga je zabluda da svi jednako reagiramo na stres. Odgovor je vrlo individualan i ovisi o genetici, iskustvima, obrascima iz djetinjstva i trenutačnim okolnostima, pa ono što je nekome blag izazov, drugome može biti snažan okidač. Treća je da se stres može izbjeći – što nije realno. Stres je sastavni dio života, a ključ je u učenju regulacije vlastite reakcije i povratka u ravnotežu.
Stres se često pogrešno svodi na emocije iako je prije svega fiziološki proces koji uključuje živčani sustav i hormone poput kortizola i adrenalina te utječe na probavu, imunitet i san. Zato se ne očituje samo kao napetost nego i konkretnim simptomima poput nesanice, bolova ili kroničnog umora. Česta je i zabluda da ignoriranje pomaže, no potisnuti stres ne nestaje, nego se dugoročno akumulira u tijelu. Također se stres često brka s brigom – brigom kao misaonim procesom i stresom kao tjelesnom reakcijom.
Na kraju, stres nije samo psihološki problem i ne rješava se isključivo odmorom. Odmor pomaže, ali bez promjene obrazaca brzo se vraćamo u isto stanje. Cilj nije ukloniti stres, nego naučiti kako ga regulirati i svjesno se vraćati u ravnotežu.
Koje konkretne tehnike ili strategije preporučujete ljudima za svakodnevno nošenje sa stresom?
Uvijek krećem od jednostavnih stvari jer su one najodrživije. Disanje je prva i najbrža “intervencija” – svjesno usporavanje daha može u nekoliko minuta smiriti živčani sustav. Kretanje je druga ključna stvar – ne mora to biti intenzivan trening, katkad je dovoljno svjesno kretanje koje vraća osjećaj u tijelo ili fizička aktivnost koja vas veseli. I treće – osobni razvoj osvještavanjem vlastitih obrazaca i rad na sebi, što dugoročno mijenja način na koji reagiramo na stres i jača našu sposobnost samoregulacije.
Zašto je perimenopauza i dalje tema o kojoj se premalo otvoreno govori?
Dijelom zbog kulture, dijelom zbog nelagode. To je faza koja se često povezuje sa starenjem, a to je tema koju društvo i dalje izbjegava, ako ništa drugo, onda na nesvjesnoj razini. S druge strane, mnoge žene ni same ne prepoznaju što im se događa, pa to ostaje neizrečeno. Ali stvari se polako mijenjaju – sve više žena želi razumjeti svoje tijelo, a to je jako dobar smjer.
Kako perimenopauza utječe na mentalno zdravlje i emocionalno stanje žene?
Utjecaj može biti izražen jer u tom razdoblju dolazi do značajnih hormonalnih fluktuacija koje izravno utječu na mozak i neurotransmitere. Estrogen ima važnu ulogu u regulaciji serotonina, dopamina i GABA sustava, pa njegovo osciliranje može dovesti do promjena raspoloženja, anksioznosti, razdražljivosti i epizoda sniženog raspoloženja. Važno je naglasiti da to nije znak slabosti, nego prirodan biološki proces, a razumijevanje toga često već smanjuje strah i nesigurnost.
Na fiziološkoj razini, promjene hormona mogu pojačati anksioznost i emocionalnu labilnost, a čest je i “emotional rollercoaster” s naglim promjenama raspoloženja. Mnoge žene opisuju i “brain fog” – mentalnu maglu, teškoće s koncentracijom i zaboravljivost, kao i nesanicu te ranojutarnja buđenja uz pojačane brige. Zato se ne radi o izoliranom emocionalnom problemu, nego o interakciji hormona, mozga i živčanog sustava. Kada se perimenopauza gleda iz tog šireg okvira, pristup se mijenja – s borbe sa simptomima na podršku tijelu putem sna, kretanja, prehrane i regulacije stresa.
Koliko je važna podrška partnera, obitelji i stručnjaka u tom razdoblju?
Podrška ima ključnu ulogu ako govorimo o izraženim simptomima perimenopauze, jer se radi o razdoblju koje zahvaća tijelo, emocije i svakodnevno funkcioniranje. Partner može biti iznimno važan oslonac, kao “sigurno mjesto” koje pruža razumijevanje i strpljenje tijekom emocionalnih oscilacija. Otvorena i iskrena komunikacija o promjenama libida, potrebama i granicama doprinosi očuvanju bliskosti i intimnosti, koja se u ovom razdoblju često mijenja, ali se uz pravilan pristup može i dalje njegovati. Obitelj i prijatelji također mogu imati značajnu ulogu jer razgovorom i svakodnevnim kontaktom mogu pomoći ženi da prepozna promjene u vlastitom stanju koje sama možda ne primjećuje. Takva podrška može smanjiti osjećaj izolacije i doprinijeti boljem emocionalnom balansu.
Jednako je važna i stručna podrška. Liječnici mogu pomoći u procjeni stanja i eventualnoj hormonalnoj terapiji kada je ona indicirana, nutricionisti u prilagodbi prehrane koja podržava hormonalnu ravnotežu i razinu energije, a terapeuti i drugi stručnjaci u razvoju individualnih strategija nošenja sa stresom i emocionalnim izazovima. Kada se ove razine podrške povežu – osobna, obiteljska i stručna – žena dobiva cjelovit okvir koji joj omogućuje da ovu tranziciju, ako su simptomi jako izraženi, prođe sigurnije, stabilnije te s više razumijevanja za vlastito tijelo i potrebe.
Kako stres može pogoršati simptome perimenopauze – i obrnuto?
To je zapravo začarani krug. Kod kroničnog stresa tijelo ulazi u mod preživljavanja, pa kortizol “privremeno gasi” procese koji nisu nužni za opstanak, uključujući regulaciju estrogena i progesterona – pojednostavljeno, organizam tada nema kapacitet za “romantiku dok gori”.
Istovremeno nastaje hormonska petlja: pad estrogena može smanjiti razinu serotonina i otpornost na stres, dok povišen kortizol dodatno narušava hormonalnu ravnotežu, pa se disbalans međusobno pojačava. Na tjelesnoj razini, kortizol potiče nakupljanje masnog tkiva, osobito u području abdomena, što mnoge žene u perimenopauzi primjećuju kao promjenu u obliku tijela. Uz to, kronični stres i simptomi poput valunga dodatno narušavaju kontinuitet i kvalitetu sna.
Loš san onda sljedeći dan smanjuje otpornost na stres, što ponovno pojačava hormonsku i emocionalnu osjetljivost – i krug se zatvara. Zato je važno ove procese promatrati integrativno. Stres i hormoni nisu odvojeni sustavi, nego blisko povezani mehanizmi koji se međusobno pojačavaju, zbog čega izolirani pristupi često ne daju dugoročne rezultate.
Koja bi bila vaša najvažnija poruka ženama koje su pod stresom te u perimenopauzi, a žele to razdoblje iskoristiti za osobni rast?
To nije kraj nečega – to je prijelaz i prirodan je proces. Perimenopauza može biti zahtjevna, ali je i prilika da žena napokon stane, preispita svoje potrebe i počne više slušati sebe. Moja poruka bi bila: nemojte se boriti protiv svog tijela. Pokušajte ga razumjeti jer kada krenete u tom smjeru, ono prestaje biti izvor problema i postaje saveznik.
(Ida Balog)
