Bedrenica, poznatija kao antraks, drevna je i opasna bolest uzrokovana bakterijom Bacillus anthracis. Iako je danas rijetka u razvijenom svijetu, njezina sposobnost preživljavanja u obliku spora desetljećima, potencijal za upotrebu u bioterorizmu te sve češće buđenje zbog globalnog zatopljenja čine je tihom prijetnjom koja zahtijeva maksimalan oprez.
Povijest bedrenice isprepletena je s poviješću čovječanstva i stočarstva, a stoljećima je odnosila stotine tisuća života ljudi i životinja. Znanstveni proboj dogodio se u 19. stoljeću, kada je njemački liječnik Robert Koch 1875. godine prvi identificirao Bacillus anthracis kao uzročnika, čime je postavio temelje moderne bakteriologije. Nedugo zatim, francuski znanstvenik Louis Pasteur razvio je prvo učinkovito cjepivo za životinje, demonstrirajući njegovu moć u slavnom javnom eksperimentu 1881. godine. Ključ opstanka ove bakterije leži u njezinoj sposobnosti da u nepovoljnim uvjetima stvori iznimno otporne spore.
Kožni antraks
Te spore mogu ostati dormantne u tlu desecima, pa čak i stotinama godina, čekajući da pronađu put do domaćina – najčešće biljojeda poput goveda, ovaca ili koza, koji se zaraze ispašom na kontaminiranom tlu. Ljudi se najčešće zaraze izravnim ili neizravnim kontaktom sa zaraženim životinjama ili njihovim proizvodima poput vune, kože ili mesa.
Na mjestu infekcije razvija se uzdignuta, svrbežna kvržica slična ubodu insekta, koja brzo prelazi u bezbolni čir s karakterističnim crnim, nekrotičnim središtem, poznatim kao crni prišt (eschar)
Ovisno o putu ulaska spora u organizam, bolest se manifestira u nekoliko različitih oblika. Najčešći, s više od 95% svih slučajeva, jest kožni antraks, koji nastaje kada spore uđu kroz posjekotinu ili ogrebotinu na koži. Na mjestu infekcije razvija se uzdignuta, svrbežna kvržica slična ubodu insekta, koja brzo prelazi u bezbolni čir s karakterističnim crnim, nekrotičnim središtem, poznatim kao crni prišt (eschar).
Iako je najmanje smrtonosan, bez liječenja može dovesti do smrti u oko 20% slučajeva. Znatno opasniji je inhalacijski ili plućni antraks, koji nastaje udisanjem spora. Povijesno poznat kao “bolest sortirera vune”, ovaj oblik počinje simptomima sličnim gripi, no brzo napreduje do teškog zatajenja disanja, šoka i smrti, s mortalitetom od 45% do 80%, čak i uz liječenje. Treći je oblik gastrointestinalni antraks, koji nastaje konzumacijom nedovoljno kuhanog kontaminiranog mesa, a manifestira se mučninom, povraćanjem, krvavim proljevom i bolovima u trbuhu. Nedavno je identificiran i četvrti, injekcijski oblik, zabilježen isključivo među korisnicima heroina u Europi, koji su drogu ubrizgavali s primjesama koštanog brašna zaraženih životinja.
Smrtonosnost bedrenice leži u njezina dva glavna faktora virulencije, čiji su geni smješteni na dva zasebna plazmida, pXO1 i pXO2. Plazmid pXO2 kodira stvaranje kapsule od poli-D-glutaminske kiseline koja štiti bakteriju od imunološkog sustava domaćina, omogućujući joj nesmetano razmnožavanje. Plazmid pXO1, s druge strane, nosi gene za trodijelni toksin koji se sastoji od zaštitnog antigena (PA), edemskog faktora (EF) i letalnog faktora (LF). Pojedinačno su bezopasni, no njihova kombinacija je razorna. Zaštitni antigen djeluje kao ključ koji se veže za receptore na stanicama domaćina, nakon čega se cijepa i formira kanal kroz koji edemski i letalni faktor ulaze u stanicu. Edemski faktor uzrokuje masivno nakupljanje tekućine u tkivima (edem), dok letalni faktor remeti ključne stanične signalne putove, što dovodi do stanične smrti, šoka i, u konačnici, smrti organizma.
Iako se bedrenica ne prenosi izravno s čovjeka na čovjeka, njezina otpornost i smrtonosnost učinile su je idealnim kandidatom za biološko oružje. Sovjetski Savez je u sklopu tajnog vojnog programa proizveo stotine tona spora, a akcidentalno curenje iz postrojenja u Sverdlovsku 1979. godine usmrtilo je najmanje 68 ljudi. Globalnu paniku izazvali su 2001. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, kada su pisma koja su sadržavala visoko pročišćene spore antraksa poslana medijskim kućama i dvama senatorima. Od 22 zaražene osobe, pet ih je preminulo, a incident je doveo do masovnih dekontaminacija i straha diljem svijeta.
Dijagnoza i liječenje
Brza i točna dijagnoza ključna je za preživljavanje. Potvrđuje se laboratorijskim testovima krvi, uzoraka s kožne lezije ili respiratornih sekreta, kojima se identificira prisutnost bakterije, njezinih toksina ili antitijela. Liječenje se provodi visokim dozama antibiotika, najčešće ciprofloksacinom ili doksiciklinom, u trajanju od 60 dana kako bi se osiguralo uništenje svih spora koje mogu naknadno proklijati. U težim slučajevima, uz antibiotike se primjenjuju i antitoksini – monoklonska protutijela poput raksibakumaba i obil toksaksimaba, koja neutraliziraju toksine koje je bakterija već otpustila u krvotok. Postoji i cjepivo, no ono nije namijenjeno općoj populaciji, već se primjenjuje preventivno kod osoba s visokim rizikom od izloženosti, kao što su vojno osoblje, laboratorijski radnici i veterinari.
Globalno zatopljenje uzrokuje otapanje permafrosta, trajnog leda u arktičkim regijama poput Sibira. U tom ledu zarobljeni su leševi životinja koje su uginule od antraksa prije više desetljeća ili čak stoljeća.
Prijetnja iz otopljenog leda
U posljednjem desetljeću znanstvenici sve više upozoravaju na novu opasnost – buđenje antraksa zbog klimatskih promjena. Globalno zatopljenje uzrokuje otapanje permafrosta, trajnog leda u arktičkim regijama poput Sibira. U tom ledu zarobljeni su leševi životinja koje su uginule od antraksa prije više desetljeća ili čak stoljeća. Kako se led topi, drevne spore Bacillus anthracis oslobađaju se u okoliš. Zastrašujući primjer dogodio se 2016. godine na poluotoku Jamal u Sibiru, gdje je toplinski val otopio 75 godina star leš soba zaraženog antraksom. Oslobođene spore zarazile su više od 2000 sobova, a bolest se prenijela i na ljude, uzrokujući smrt dvanaestogodišnjeg dječaka i hospitalizaciju desetaka drugih. Ovaj događaj potvrdio je da drevna pošast nije zaboravljena te da promjene u okolišu mogu ponovno aktivirati prijetnje za koje smo smatrali da pripadaju prošlosti.
( Ordinacija. hr )
