Stres nije samo biološki odgovor, već i rezultat našeg odnosa prema njemu. Otkrijte što znanost kaže o introspektivnim tehnikama i neuroplastičnosti.
Zašto se osjećamo iscrpljeno i kad je sve “u redu”? Nikada prije nismo imali više opcija za upravljanje vlastitim mentalnim stanjem. A ipak – osjećaj kroničnog umora, napetosti i emocionalne preplavljenosti postaje sve češći. Zanimljivo je da problem često nije u samom stresu, već u načinu na koji ga doživljavamo.
Stanje “permanentne pripravnosti”
U modernom društvu, izazovi više nisu nužno egzistencijalni, ali su konstantni. Informacijski pritisci, dostupnost vijesti 0-24, stalna potreba za odgovorima, reakcijama i digitalnom prisutnošću stvaraju osjećaj da se nikada do kraja ne isključujemo. Psiholozi to ponekad opisuju kao stanje “permanentne pripravnosti”, koje troši energiju, ali ne vodi očitoj akciji ili razrješenju.
Osim vanjskih okolnosti, tu je i unutarnji dijalog – često nesvjestan – koji dodatno pojačava osjećaj napetosti. Misli koje ostaju neadresirane, brige koje kruže bez izlaza i emocionalni sadržaji koje potiskujemo – sve to može stvarati podlogu za psihofizičku iscrpljenost, i to čak i kada “objektivno” sve izgleda u redu.
Naravno, znanost o stresu nije nova. Već desetljećima znamo da dugotrajna aktivacija simpatičkog živčanog sustava – poznatog i kao “bori se ili bježi” odgovor – negativno utječe na imunitet, srce, spavanje i kognitivne funkcije. No, novija istraživanja pokazuju da nije samo fiziološki stres taj koji čini štetu, već i način na koji ga tumačimo.
Percepcija stresa – samo stres ili i uvjerenje o stresu?
U istraživanju koje je provela Kelly McGonigal (2013), a kasnije potvrđeno studijom Crum, Salovey i Achor (2013), pokazano je da vjerovanje o tome koliko je stres štetan može imati jači učinak na zdravlje od samog stresa. Paradoksalno, ljudi koji vjeruju da je stres poguban – doista imaju lošije ishode, dok oni koji ga vide kao izazov često imaju stabilniji imunološki i psihološki odgovor.
To ne znači da stres ne postoji ili da ga treba ignorirati, već da naša interpretacija stresne situacije može umanjiti ili pojačati njezin učinak na tijelo. Psihološki rečeno, kada osoba percipira stres kao znak da joj je stalo, da je uključena, da raste ili uči – tada se aktiviraju drukčiji biokemijski putevi u tijelu, poput povećane razine DHEA hormona (koji podržava otpornost) i smanjenog kortizolnog odgovora.
Ovakvi nalazi otvorili su vrata novom načinu rada s ljudima koji se osjećaju preopterećeno – ne nužno tako da se stres “uklanja”, već da se s njime radi drugačije. Primjerice, sve se više naglašava važnost tzv. mindset intervencija – kratkih kognitivnih uvida koji mogu promijeniti percepciju stresne situacije i time umanjiti njezin štetan utjecaj.
Drugim riječima, promjenom načina na koji razumijemo stres – kroz edukaciju, introspekciju ili rad sa stručnjakom – mijenjamo i njegov učinak na tijelo. I to ne samo subjektivno, nego i biološki mjerljivo.
Neuroplastičnost: Promjene u mozgu koje nismo očekivali
Sve donedavno prevladavalo je mišljenje da se mozak odrasle osobe više ne mijenja. No koncept neuroplastičnosti donosi potpuno novu sliku.
Studija Davidsona i McEwena (2012), objavljena u Frontiers in Psychology, pokazala je da redovita introspektivna praksa – poput kontemplativne pažnje, vođene relaksacije ili meditacije – povećava volumen sive tvari u dijelovima mozga odgovornima za emocionalnu regulaciju. To otvara vrata razumijevanju kako unutarnji rad može potaknuti vanjske promjene.
Introspektivne metode u praksi: Što sve pomaže?
U terapijskom kontekstu, sve više stručnjaka kombinira klasične metode s modernim varijantama usmjerenih introspektivnih tehnika. To uključuje vizualizaciju, rad s unutarnjim slikama, tehnike duboke relaksacije, i ono što se u nekim slučajevima naziva hipnoterapija. Ove metode ne djeluju putem sugestije u klasičnom smislu, već kroz dublju emocionalnu obradu i reinterpretaciju osobnog doživljaja.
Jedna od najčešće korištenih i najšire prihvaćenih metoda u ovom spektru je progresivna mišićna relaksacija (PMR). Ova tehnika, koju je prvi sustavno opisao dr. Edmund Jacobson još 1930-ih godina, uključuje svjesno napinjanje i opuštanje različitih skupina mišića, uz usmjereno praćenje fizičkih osjeta. PMR se koristi u kliničkom kontekstu za smanjenje simptoma tjeskobe, nesanice, kronične boli i čak hipertenzije, a brojne studije potvrđuju njezinu učinkovitost.
Zanimljivo je da su kod mnogih osoba upravo te tjelesno orijentirane introspektivne tehnike prvi korak prema dubljoj emocionalnoj samoregulaciji. U tom smislu, PMR i slične komplementarne metode ne djeluju samo kroz relaksaciju mišića, već i kroz jačanje interocepcije – sposobnosti prepoznavanja unutarnjih stanja.
Važno je naglasiti da se ovakvi pristupi ne postavljaju kao alternativa medicinskom liječenju, već kao potencijalno koristan dodatak – osobito kod osoba koje žele aktivnije sudjelovati u vlastitom procesu.
– Hipnoterapija u kontekstu duboke introspektivne relaksacije pokazala je pozitivne pomake u regulaciji simptoma anksioznosti, posebno kada je korištena u sklopu integrativne terapije – navodi se u sustavnom pregledu literature objavljenom u American Journal of Clinical Hypnosis (2020).
Mali pomaci čine razliku
Ne mora se sve mijenjati odjednom. Ponekad dovoljan učinak ima već i redovitih pet minuta svjesnog disanja ili kratka relaksacijska praksa nakon radnog dana. U konačnici, svrha introspektivnih tehnika nije savršenstvo, već povezanost sa sobom.
U vremenu u kojem se često osjećamo kao da “nismo tu”, možda je upravo to – sposobnost da budemo prisutni – najvažniji oblik osobne otpornosti.
Znanost jasno pokazuje da nismo pasivni promatrači vlastitog stanja – nego aktivni sudionici. Stres je stvaran, ali nije nužno neprijatelj. A pristupi koji nas vraćaju k sebi, bez obzira zvali ih meditacija, terapija ili hipnoterapija, možda su tek podsjetnik na nešto jednostavno: um zna put kući, samo mu treba tišina da ga pronađe. ( Autor: Timoteo Crnković, Promo sadržaj )
