Nedostatak hormona rasta rijetko je stanje koje može proći neprimijećeno godinama, osobito u odrasloj dobi. Dok je kod djece najočitiji znak usporen rast, simptomi kod odraslih suptilniji su i često se pripisuju starenju ili stresu.
Najočitiji pokazatelj nedostatka hormona rasta (GHD) kod djece je usporen rast, primjetan nakon treće godine. Ako dijete raste manje od oko tri i pol centimetra godišnje, to je znak za uzbunu. Visina nije jedini simptom. Djeca s GHD-om često imaju lice koje izgleda mlađe, uz više masnog tkiva oko trbuha. Drugi znakovi uključuju odgođen razvoj zubi, krhku kosu te kasniji ulazak u pubertet. Kod novorođenčadi, simptom može biti niska razina šećera u krvi. Iako je stanje rijetko, pogađa jedno od četiri do deset tisuća djece, a rano prepoznavanje ključno je za postizanje normalne odrasle visine.
Kosti slabije
Kod odraslih nedostatak hormona rasta nema jasan simptom pa se dijagnoza često postavlja sa zakašnjenjem. Mnogi se žale na kronični umor i manjak energije, što utječe na radnu sposobnost i društveni život. Tjelesne promjene su značajne: dolazi do nakupljanja masnog tkiva, pogotovo oko trbuha, dok se mišićna masa i snaga smanjuju. Kosti postaju slabije, što povećava rizik od osteoporoze i prijeloma. GHD u odraslih može uzrokovati inzulinsku rezistenciju i povišene masnoće u krvi, čime se povećava rizik od razvoja dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti.
Uzroci se dijele u tri kategorije. Kongenitalni GHD prisutan je od rođenja kao posljedica genetskih mutacija ili problema sa strukturom mozga. Stečeni GHD može se pojaviti bilo kada zbog oštećenja hipofize, žlijezde u podnožju mozga. Najčešći uzroci oštećenja kod odraslih su benigni tumori hipofize te posljedice njihovog liječenja, poput operacije ili zračenja. Teške ozljede glave, kao i infekcije, također mogu trajno narušiti funkciju hipofize. U značajnom broju slučajeva, osobito kod djece, uzrok ostaje nepoznat pa se takvo stanje naziva idiopatskim GHD-om.
Svakodnevne injekcije sintetskog hormona rasta
Dijagnosticiranje ovog poremećaja je složeno. Budući da hipofiza oslobađa hormon rasta u impulsima, jednokratno mjerenje u krvi nije pouzdano. Liječnici stoga prvo provjeravaju razinu inzulinu sličnog faktora rasta-1 (IGF-1), čija je koncentracija stabilnija i služi kao probirni test. Ako su rezultati sumnjivi, provodi se stimulacijski test, koji se smatra zlatnim standardom. Pacijentu se daje lijek koji potiče hipofizu na lučenje hormona, nakon čega se njegova razina mjeri u krvi. Liječenje za obje skupine uključuje svakodnevne injekcije sintetskog hormona rasta, što je dugotrajna terapija koja poboljšava kvalitetu života i sprječava komplikacije. ( Ordinacija.hr )
