U razgovoru s djevojkom kojoj je prije otprilike godinu dana dijagnosticirana multipla skleroza od nje saznajem kako je najviše “spušta i ubija” toliko nerazumijevanje okoline. Ona se svim silama trudi biti fizički aktivna jer zna koliko joj to dobro čini za njenu dijagnozu, a i prije nego je oboljela je uvijek bila aktivna i sportski tip.
Govori mi koliko snage, samokontrole, samoprijekora, truda i volje ulaže u to da bude takva i kako je to sve samo nije lako.
Slušam je i mislim si evo još jedna stvar koja nam je svima u ovoj dijagnozi toliko zajednička. Kada nosite ovu dijagnozu, koja je sama po sebi toliko kontradiktorna i neshvatljiva ne znaju vam ni liječnici objasniti točno kako nastaje, kakav će biti njen tijek, što će pomoći (ne pomaže svakom isto) i koliko štete će vam napraviti očekivana pogoršanja, kako onda da očekujemo da shvate laici kojima to sve zvuči kao znanstvena fantastika.
Imate li svoje mjesto gdje se uvijek možete vratiti da “dođete sebi”? Trebali biste…
Kako shvatiti da je cura od 25 godina koja rastura zahtjevan fakultet, a istovremeno je slijepa, nepokretna i nijema, a onda kad se povukao relaps (pogoršanje) to vam prepričava na kavi kao neku nevjerojatnu anegdotu. Zaista zvuči kao da se netko zeza.
Eh, sad, tu ste opet vi, tj. jedinka koja to nosi. Kao i za sve postoji izbor.
Možete izabrati biti ljuti na sve te što vas ne razumiju, što misle da izmišljate i pretjerujete i onda dobiti i nositi masku jednog ogorčenog, namrgođenog čudovišta od kojega svi bježe.
Što od toga imate?
Pa rekla bih ne puno, a i ono što imate nije ništa dobro. Prvo što sebi morate osvijestiti je to da apsolutno NITKO nije dužan vas razumjeti. To što vi to očekujete je apsolutno ljudski i gledano nekom zdravom logikom za očekivati. Ali, kao što je i očekivano da organizam sam sebe štiti, a ne napada kao što to radi multipla pa ona to opet radi, tako možete i pretpostaviti da vas neće svi razumjeti. Neki neće htjeti jer ih i nije briga za vas koliko ste vi mislili da je, neki neće htjeti jer će reći da oni to nisu ni dužni, neki će reći da im je previše tereta i u njihovom životu a opet ima i onih koji panično pobjegnu misleći da takva težina može “poklopiti” i njih budu li vam blizu.
Pitaju me kako sam tako sabrana kada pričam o svojoj multiploj, ali nije uvijek bilo tako…
Bilo kako bilo ako vi niste namrgođeno, kivno čudovište već netko tko to sve prihvaća apsolutno ste na dobitku! Kako? Pa tako. Jer su vam se raščistile stvari i odnosi i bez previše vašeg truda, tj. nije baš da nije potreban trud za nositi ovu MS. Ali eto, ništa više od toga. Evo sad, da sam zdrava i bez ove dijagnoze, a da imam tu spoznaju, kunem se da bih napravila pokus. Najbližim ljudima rekla da sam osvojila srećku ove dijagnoze, pa da vidim tko bi ostao! Malo groteskno znam, ali nije li ova multipla i sama takva!?
Foto: Shutterstock
