Imate li svoje mjesto gdje se uvijek možete vratiti da "dođete sebi"? Trebali biste...

cure

I napokon. Došlo ljeto, idem u misto moga djetinjstva, rodno misto moga dida gdje idem svako ljeto od kada sam se rodila.

Kako to i ide, od djetinjstva do danas, tu sam proživila i doživila najlipše stvari, od prvih ljubavi, prijateljstava koja traju i do danas, prvih izlazaka s ekipom...

Nakon dijagnoze multiple započinje novi život! Nažalost, ne odluče svi ostati uz vas

I svaki put kad tamo dođem osjećam se kao šesnaestogodišnja cura, laka, poletna, nasmijana i sretna. Shvatila sam, malo kasnije, da sam čak i dragim prijateljima postala dosadna s neprestanim ponavljanjem :"Sićaš se ti kad smo lito 2000-e...".

Vrtili bi očima i negodovali:" Kike dosadna si, uvik isto ponavljaš, prošlo je stoljeće, više ništa nije isto..." Ali meni je bilo.

Na svakom koraku poznato lice, baba Stošija na prozorčiću, pozdravljam šjor Franu u prolazu, barba Ive me pita za ćaću, teta Luca pozdravlja mater...

"Kike, ništa se nisi prominila! Kako si? Vidila sam te na TV..." Volim to. Volim otići tamo di me svi znaju, di znaju čija sam, odakle, kako sam ponikla, 'ko mi je dida i 'ko mi je ćaća.

"A, ti si Starčeva (pradid) Kožulica s Piska, Jurina..." I kad to kažu, to vam je kao da su vam uzeli DNK test. Odmah znaju, 'ko su ti stričevi, 'ko ti je bliži a 'ko dalji rod, kakva si i kakva ti je "raca".

Pitaju me kako sam tako sabrana kada pričam o svojoj multiploj, ali nije uvijek bilo tako...

Onda kažu meni prijatelji od tamo: "A što ti imaš s Ražancem, ne živiš ode." Da, ne živim, ali sam dovoljno tu bila i dovoljno lipih uspomena pokupila za dva života. A i ćaćin ćaća mi je odatle. Možda glupo, ali meni to znači.

Istina, ne biramo ni gdje ni tko će nas donijeti na svijet, ali kad sam već odatle odakle jesam, pa, drago mi je. I onda si razmišljam. Vidim puno sličnosti sebe i cijelog tog krajolika. Mislim da me odredio više nego bi itko mogao misliti da je moguće.

Kad volim i kad sam prisna nekom, u meni je sva ona nježnost i sve najljepše boje tih predivnih zalazaka. Kada branim ono što volim u meni je sva snaga one najjače bure sa Velebita i u meni je nemir uzburkanog mora i divovskih valova.

Kada sam u svojim razmišljanjima, mirna, u meni je sav spokoj one ranojutarnje bonace. I onda taj gotovo terapeutski učinak koji na mene ima sam boravak tamo. More. Mogu satima stajati uz more i osluškivati valove koji udaraju o žal, galebove koji se dozivaju i lagani maestral koji se čuje u krošnjama karamiža.

Presretna sam što imam to mjesto. Mjesto gdje uvijek kad dođem sam nasmijana, zdrava, poletna, sretna i zaigrana. Mislim da bi ga svatko trebao imati. Mjesto gdje se uvijek može vratiti da "dođe sebi" i mjesto gdje je uvijek  "dite". Sritno dite.

"Najgore je kad nekome kažem da imam multiplu... Očekuju invalidska kolica, a ja naizgled normalna"

Foto: Shutterstock, Pixsell

 Prati nas na Viber Public Chatu!