Opasna kombinacija pretilosti, visokog tlaka, poremećenih masnoća i povišenog šećera u krvi ne samo da povećava rizik od najčešćih karcinoma, već i potiče njihov rast i otpornost na liječenje. Najnovija istraživanja otkrivaju alarmantne podatke o preživljenju pacijenata.
Metabolički sindrom, sve rašireniji zdravstveni problem modernog doba, pokazao se kao ključan negativan faktor koji značajno pogoršava preživljenje nakon dijagnoze raka dojke ili prostate. Velika američka studija, koja je obuhvatila više od 200.000 starijih pacijenata, otkrila je da prisutnost ovog sindroma gotovo udvostručuje rizik od smrti od bilo kojeg uzroka. Kod pacijentica s rakom dojke i metaboličkim sindromom, prilagođeni rizik od smrti bio je dvostruko veći u usporedbi s onima bez sindroma, dok je kod muškaraca s rakom prostate taj rizik bio čak 2,2 puta veći. Ovi podaci, objavljeni u časopisu Scientific Reports, šalju snažno upozorenje o potrebi integracije metaboličkog zdravlja u standardnu onkološku skrb.
U središtu problema je inzulinska rezistencija
Veza između metaboličkog sindroma i lošijih ishoda karcinoma nije slučajna, već je duboko ukorijenjena u složenim biološkim mehanizmima. U središtu problema je inzulinska rezistencija, stanje u kojem tjelesne stanice ne reagiraju učinkovito na inzulin, što dovodi do kronično povišenih razina tog hormona. Inzulin i njemu srodan inzulinu sličan faktor rasta (IGF-1) djeluju kao snažni promotori staničnog rasta i dijeljenja, čime izravno hrane tumorske stanice i potiču njihovu proliferaciju. Istovremeno, visceralna pretilost, ključna komponenta sindroma, stvara stanje kronične upale niskog stupnja. Masne stanice otpuštaju upalne citokine koji stvaraju poticajno mikrookruženje za rast, invaziju i metastaziranje tumora, pretvarajući tijelo pacijenta u plodno tlo za napredovanje bolesti.
Kod raka dojke, pogotovo kod žena u postmenopauzi, metabolički sindrom ima posebno podmukao učinak. Prekomjerno masno tkivo postaje glavni izvor proizvodnje estrogena putem enzima aromataze
Kod raka dojke, pogotovo kod žena u postmenopauzi, metabolički sindrom ima posebno podmukao učinak. Prekomjerno masno tkivo postaje glavni izvor proizvodnje estrogena putem enzima aromataze. Povišene razine estrogena mogu direktno poticati rast hormonski osjetljivih tumora. Analiza podataka iz velike studije Women’s Health Initiative (WHI) pokazala je da je viši broj komponenti metaboličkog sindroma povezan s većom pojavnošću agresivnijih, estrogen-pozitivnih, ali progesteron-negativnih tumora, koji imaju lošiju prognozu. Štoviše, žene s izraženim metaboličkim sindromom imale su čak 44 posto veći rizik od smrti uzrokovane rakom dojke, neovisno o tome jesu li bile pretile ili ne, što ukazuje na to da je metabolički poremećaj sam po sebi snažan faktor rizika.
Velika američka studija je utvrdila da muškarci s rakom prostate i metaboličkim sindromom imaju 32 posto veći rizik od smrti specifično od raka prostate. Dodatni problem je što pretilost može dovesti do hemodilucije
Slična je situacija i kod muškaraca s rakom prostate. Pretilost je već dugo poznati faktor rizika za razvoj agresivnijih oblika ove bolesti, a metabolički poremećaji dodatno pogoršavaju situaciju. Povišene razine inzulina i IGF-1 sustava potiču rast stanica prostate, dok kronična upala može doprinijeti progresiji tumora. Velika američka studija je utvrdila da muškarci s rakom prostate i metaboličkim sindromom imaju 32 posto veći rizik od smrti specifično od raka prostate. Dodatni problem je što pretilost može dovesti do hemodilucije, odnosno razrjeđivanja krvi, što uzrokuje lažno niže vrijednosti PSA (prostata specifičnog antigena). To može odgoditi dijagnozu, omogućujući tumoru da neotkriveno napreduje u viši stadij.
Utjecaj na liječenje i povratak bolesti
Prisutnost metaboličkog sindroma ne utječe samo na razvoj i rast tumora, već i na samu učinkovitost onkološkog liječenja. Istraživanja pokazuju da pacijenti s metaboličkim poremećajima često slabije reagiraju na kemoterapiju i hormonsku terapiju. Visoke razine inzulina i upalni procesi mogu stvoriti otpornost tumorskih stanica na lijekove. Paradoksalno, neke onkološke terapije, uključujući određene kemoterapije i hormonske tretmane, mogu pogoršati metaboličko stanje pacijenta, uzrokujući debljanje i inzulinsku rezistenciju, čime se stvara opasan začarani krug koji vodi lošijem ishodu i većoj vjerojatnosti povratka bolesti.
Sve jasniji dokazi o razornoj sprezi metaboličkog sindroma i karcinoma zahtijevaju promjenu paradigme u onkologiji. Liječenje se ne smije fokusirati isključivo na tumor, već mora obuhvatiti cjelokupno zdravstveno stanje pacijenta.
Najalarmantniji podatak je da metabolički sindrom drastično povećava rizik smrti od kardiovaskularnih bolesti kod onkoloških pacijenata. Pacijentice s rakom dojke i metaboličkim sindromom imale su 2,27 puta veći rizik od smrti uzrokovane srčanim ili moždanim udarom, dok je kod muškaraca s rakom prostate taj rizik bio čak 2,46 puta veći. Ovi pacijenti se, dakle, ne bore samo s karcinomom, već i s ogromnim opterećenjem za srce i krvne žile. Uz to, studija je pokazala i značajno povišen rizik od smrti zbog zatajenja jetre.
Aktivno upravljanje komponentama metaboličkog sindroma – kontrola tjelesne težine, regulacija krvnog tlaka i šećera te optimizacija masnoća u krvi – trebalo bi postati standardni dio onkološke skrbi.
Sve jasniji dokazi o razornoj sprezi metaboličkog sindroma i karcinoma zahtijevaju promjenu paradigme u onkologiji. Liječenje se ne smije fokusirati isključivo na tumor, već mora obuhvatiti cjelokupno zdravstveno stanje pacijenta. Aktivno upravljanje komponentama metaboličkog sindroma – kontrola tjelesne težine, regulacija krvnog tlaka i šećera te optimizacija masnoća u krvi – trebalo bi postati standardni dio onkološke skrbi. Promjene životnog stila, poput uravnotežene prehrane i redovite tjelesne aktivnosti, uz primjenu lijekova poput metformina i statina gdje je to indicirano, mogu imati ključnu ulogu u poboljšanju prognoze i kvalitete života pacijenata. ( Ordinacija.hr )
