Dan u životu mlade zagrebačke obitelji Štern na prvi je pogled nalik mnogim obiteljskim pričama. Tata je na poslu, starija curica u školi, a mama trenutačno na bolovanju jer je mlađe dijete netom operiralo krajnike.
Mami, dok kuha varivo od graška, uspijeva spojiti se na internet i odraditi nešto i za posao. Sličnost sa svakodnevicom većine, međutim, otprilike tu negdje i završava. I to već time što će mobilni telefon, koji mama nikad ne ispušta iz vida, zazvoniti redovito svakih dva, tri sata, a nekad i ranije. Taj poziv uvijek, bez izuzetka, ima prioritet, a u njemu majka doznaje koliki je šećer njezine osmogodišnjakinji, po potrebi izdaje upute treba li smanjiti ili pojačati inzulin i onda, na kraju, mama i kćer još na brzinu razmijene neku sitnu, telefonsku nježnost, pusicu.
Život s pumpicom za inzulin
Na nasmijanoj mladoj ženi Andrei Štern, koja raspoloženo otvara vrata svog doma dok joj se veliki njegovani pas razigrano mota oko nogu, a mlađa kći sramežljivo virka iz dnevne sobe, nemoguće je vidjeti da ima ozbiljnijih briga od većine vršnjakinja sa zdravom djecom. A u toj se kući, pritom, živi ne s jednim, nego s dva dijabetesa. I to, na žalost, onog rjeđeg i neugodnijeg tipa 1. Prije šest godina otkriven je Andrei, a prije četiri godine i njezinoj prvoj kćeri, danas osmogodišnjoj Evi. Kako izgleda život s pumpicom za inzulin u obitelji u kojoj se s istim zdravstvenim izazovom susreću i mama i kći, kako pomoći djetetu da se lakše nosi sa svime što uz dijabetes ide, što kad ono poželi kocku čokolade i na koja se sve iskušenja uz put nailazi, razgovaramo sa simpatičnom, energičnom Andreom dok nam s kuhinjske peći stiže slatki miris graška. Povod je današnji Svjetski dan šećerne bolesti, koji je ove godine posvećen dijabetesu kod žena.
Dijabetes: Broj oboljele djece utrostručio se u 30 godina
Kuća vam miriše po domaće, kuhano se kod vas jede svaki dan?
O da, pazimo što jedemo, a često kuham baš variva kao danas. Na jelovniku je uvijek puno povrća, ribe, kuhamo na maslinovu ulju… To vam je tako, nekad sam znala samo da čips i smoki nisu dobri zbog celulita, a sad sam pravi ekspert za prehranu (smijeh), kaže Andrea.
“Najozbiljnije, kad sam se suočila s dijagnozom dijabetesa, imala sam 27 godina i praktički nisam razlikovala proteine i ugljikohidrate. U međuvremenu sam jako puno naučila o prehrani, a učim svakodnevno i dalje. Uvijek ima novih stvari, spoznaja, a danas sam na neki način zahvalna životu što sam dijabetes dobila kad je Eva imala godinu dana. Nije lako prihvatiti da vam dijete ima zdravstveni problem, ali bilo bi puno, puno teže i meni i njoj da ja nisam već sve bila prošla i savladala do trenutka kad smo kod nje otkrili dijabetes.”
Kažete da sad, čim pogledate tanjur i hranu, znate koliko je tu ugljikohidrata. Disciplina je kod dijabetesa presudna?
U početku sam vagala sve namirnice. S dijabetesom sam se suočila onako školski i brzo naučila sve vrijednosti. Danas rijetko krivo izračunam. Problem je jedino u restoranu. Ne znate, recimo, je li pire pravi ili iz vrećice i sl. Disciplina je, inače, ključna. I to ne samo oko hrane nego u kompletnoj organizaciji života. Dijabetičari se stalno susreću s nepoznanicama. Neke namirnice jednoj osobi jako dižu šećer, drugoj manje ili gotovo ništa. Vrijedi, naravno, ona da od bijelog kruha šećer jako raste, ali ja, recimo, mogu normalno jesti kukuruzni kruh, dok drugima on smeta. Slično je i kad su u pitanju promjene vremena, fizički napor… Recimo, mojoj Evi šećer na vrućini raste, a meni tada pada. Da na spominjem, recimo, kako šećer 6 može biti dobar ako se ide spavati, ali ako slijedi tjelesni napor, prenizak je. Teško je sve to vrtjeti u glavi za jednu osobu, a kamoli za dvije…
Za stolom nema izuzetaka?
Ima, zgriješimo ponekad i s ćevapčićima, burekom pa čak i McDonald’som… Preksinoć smo imali palačinke prelivene slatkim. Nemam srca Evi braniti da pojede jednu dok joj sestra slatko jede… Znala sam da slijedi noć koju ću probdjeti, ali ne želim da raste frustrirana, s osjećajem da su joj neke stvari zauvijek uskraćene.
4 ključne stvari koje morate znati o gestacijskom dijabetesu
Kako se Eva sa svime nosi?
Ima i bolje i lošije dane, kao i svi. Razumije da ne može iznenada, bez pripreme, na igranje ili prespavati kod prijateljice. Zna da to hoće li na nekom rođendanu pojesti bombon ili grickalice ovisi o tome koliki joj je šećer u tom trenutku. Ponekad je to više frustrira pa bude cendrava, a kako je dosta zatvorena, nije lako proniknuti što je muči. Ali, učim je da bude otvorena, da slobodno iskazuje sve svoje osjećaje.
Ja sam pozitivna prema životu i to pokušavam usaditi i djeci, naročito Evi. Znamo se šaliti, pa je pitam tko još od djece ima takvu sreću da je mama budi noću i moli da pojede čokolade ili popije kakao. Ona to tako dalje prepričava svojim prijateljicama, pa joj djeca na kraju kažu: “Joj, blago tebi.”
Inače, ide na sport, balet, uči dodatno engleski i živi normalan dječji život koliko god je moguće.
Nabavili ste uređaj, kakvog kod nas još nema, uz pomoć kojega na mobitel dobivate informaciju o Evinu šećeru. O čemu se radi i koliko košta?
Zove se Dexcom, nabavili smo ga prije pola godine u Sloveniji, ima ga i u Austriji, Češkoj gdje je i najjeftiniji. Senzor se ugrađuje pod kožu, mijenja se svaki tjedan, ali izdrži i dosta dulje. U kompletu su i transmiter, prijamnik i jedan aparatić koji ide uz mobitel. Transmiter također ima rok trajanja, najmanje pola godine, a sve skupa stoji šesto-sedamsto eura. Nije jeftino, ali mi smo se preporodili. U svakom trenutku mogu na svom mobitelu očitati Evin šećer, a ako slučajno iziđe iz normalnih vrijednosti, javi se alarm. Ja sam, naravno, i dalje uvijek u niskom startu, spremna pojuriti na svaki poziv s rezervnom opremom i inzulinom, ali otkako to imamo, prvi put sam se malo odmorila od dijabetesa. Puno sam mirnija i konačno više ne navijam sat da me noću budi…
Čitateljica iskreno: “Majka sam četvero djece od kojih troje ima dijabetes”
Zaposleni ste na puno radno vrijeme, i to na rukovodećoj poziciji, kako sve uskladite?
Dan mi izgleda dosta kaotično. Počinje zajedničkim doručkom nakon kojeg vodim cure u vrtić, odnosno školu. Onda se vratim na brzinu pospremiti, jer ne volim da me dočeka nered kad dođem s posla. Poslijepodne razvažam djecu po aktivnostima i sve je dobro dok je šećer dobro (smijeh). A, to nikad ne znate… Najgore mi je kad se nađem s djecom u šoping-centru u nabavci ili nekoj sličnoj situaciji. Osjetim da kreću znoj i slabina, što su znakovi da šećer pada. Uplašim se da ću se srušiti, uplašim se što će onda cure… Poslije toga sam užasno umorna, ne mogu držati oči otvorene jedino želim malo prileći. Najgore je što nikad ne znate gdje vas to može snaći…
Gestacijski dijabetes u trudnoći – kako se prevenira i liječi?
To vam je najgori strah?
Da, hipoglikemija i zima, odnosno viroze. Ja se ne prehladim, ali Eva sve pokupi. A crijevne viroze za osobu s dijabetesom mogu biti jako nezgodne, moguće su i po život opasne komplikacije. Već smo navikli na dvije-tri infuzije tijekom zime i zato jedva čekam da ovo godišnje doba prođe.
Kako je ostatak obitelji prihvatio suživot s dijabetesom i je li bilo problema u vrtiću, odnosno sada u školi?
Imam sreću da nisam udata za tipičnog poslovnog čovjeka kojeg nikad nema doma (smijeh). Suprug je obiteljski čovjek, puno vremena provodimo zajedno, pomažemo si, a uskaču i bake. Eva mi praktički nikad nije udaljenija više od pola sata vožnje, ali s mojom mamom, koja je savladala sve oko šećera, ljeti bez nas ode i na more. I mlađa kći Marla manje-više razumije što se događa, jako je suosjećajna i tješi Evu da je prava “hjabjica” kad plače, jer ju boli zamjena senzora. Tete i sad učiteljica su vrlo O.K., a ja i ne tražim puno više. Pogledam jelovnik i prilagodim što će od hrane Eva nositi od doma. Uvijek ima bademe i sl. za slučaj da je gladna, a da joj je šećer visok, voće za slučaj da je vrijeme užine, a šećer normalan itd., itd. Ma, u torbi ima hrane za cijeli razred (smijeh).
Kako vježbati ako imate dijabetes?
Što vama osobno daje snage za to neprestano balansiranje između šećera i inzulina?
Nedavno sam naletjela na jednu uzrečicu koja dobro sažima i moj pristup: “Ako možeš riješiti, onda imaš problem. Ako ne možeš riješiti, onda nemaš problem.”
Znači, tako je kako je, ono što se ne da riješiti treba jednostavno prihvatiti. Nikad nije sve idealno, a ja smatram da imam lijep život i da sam sretna osoba.
Zadovoljstvo nalazim u svom domu i obiteljskoj slozi. Život mi nije bio idiličan, danas imam obitelj o kakvoj sam maštala i to me ispunjava i inspirira.
Čak 20 posto budžeta HZZO-a troši se na liječenje dijabetesa
Razgovarala: Radmila Kovačević
Foto: Matija Habljak/PIXSELL
