U Republici Hrvatskoj preko 600 djece ima šećernu bolest tipa 1, a svjedoci smo da se svake godine broj novootkrivenih povećava.
Uzrok oboljenja za ovaj tip dijabetesa nije poznat, pretpostavlja se da je kombinacija genetike i okolišnih uzroka, a premda nije baš učestalo da djeca od njega obolijevaju, činjenica je da se u trideset godina broj oboljele djece utrostručio.
Pojava dijabetesa unutar unutar obitelji sve je veća, a upravo je to doživjela i naša sugovornica Monika Muratović, majka četvero djece od kojih troje ima dijagnosticiran dijabetes tip 1. Najstarija kći je nažalost u rizičnoj skupini pa postoji šansa da i sama jednog dana oboli.
Iako se cijela obitelj dobro slaže, a djeca su vesela i zaigrana, roditelji Benedikta (5), Magdalene (6), Margarete (3) i Dominika (2) znaju da život ponekad ometa planove:
“Prvu dijagnozu dobio je prošle godine Benedikt. Simptomi su bili uobičajeni – mokrio je preko svake mjere, puno je jeo i stalno je bio žedan. Kako svekrva ima dijabetes tip 1, otišli smo kod nje kako bi testirali Benedikta i mjerač je pokazao preko 20. Doktor nas je odmah primio, on je dobio inzulin i ostalo je povijest…” pojašnjava gđa. Muratović.
Iako su svi savjetovali da mora ostati jaka, tog se dana nije mogla suzdržati svjesna kako se ne radi o prolaznom stanju – nema odmora od inzulina, posebne prehrane i mogućih komplikacija.
Kako je Benedikt jako mali, teško se mirila s time da on da neće moći raditi što god poželi
“Naravno da nije tako. Iako postoje restrikcije, pred njim je normalan život.”, dodaje majka. “Injekcije su mi bile strašno iskustvo. Još uvijek mi je jako teško probijati mu kožu iglom, suprug na sreću to lakše obavi pa me često zamijeni.”
Za obitelj Muratović to nije bio kraj – uslijedio je još veći šok! Ovog proljeća sam vidjela kod mlađeg djeteta iste simptome kao kod Benedikta. Uzela sam trakicu za kontrolu mokraće i ona je odmah pokazala najviši nivo glukoze. – 27. Nisam mogla vjerovati. Istu večer smo ga izmjerili dvjema curicama jedna je imal 5.6 druga 10, što isto nije uobičajeno.”
Iako nije očekivala ovakve rezultate, nije bilo vremena za razmišljanje što i kako, nego su bili prisiljeni odmah se obratiti liječniku. Obitelj Muratović veliku podršku ima i od strane prof. Marine Grubić, dječje psiholognije KBC-a Zagreb. Roditelji se mogu javiti kad im je pomoć potrebna, a prema njihovim riječima samo 30 minuta razgovora je dovoljno da ih vrati na pravi put.
Kako bi se omogućila potreban pomoć svim roditeljima, Zagrebačko dijabetičko društvo svake se godine održava kamp pod nazivom „Obiteljski kamp bez granica i predrasuda“ za djecu i mlade te njihove obitelji sa šećernom bolesti, a boravak u kampu zamišljen je kao spoj odmora, rekreacije, edukacije, zabave sporta. Polaznici imaju prilike i nešto naučiti kroz edukativne i informativne sadržaje. “Meni strašno pomaže druženje sa roditeljima koji imaju djecu s dijabetesom, uvijek nešto novo naučim što mi toliko pomogne…” napominje gđa. Muratović.
“Prilika je to da naučimo nešto novo vezano uz prehranu ili liječenje, također vrlo je vrijedna komunikacija sa roditeljima druge djece kako bi prikupili što više informacija koje se ne mogu pronaći na internetu ili stručnoj literaturi.” Zaključuje gđa. Muratović kojoj je jedina želja da njena djeca budu pristojna i dobra te da imaju prilike živjeti onako kako oni to žele, sa što manje restrikcija i boli.
Ana Abrahamsberg
