Ako želimo na jednostavan način odgovoriti na pitanje što je distimija, mogli bi reći da je to stanje “lošeg raspoloženja” koje je prisutno već duže vrijeme.
Radi se, dakle, o dugotrajnom obliku blage depresije, koju karakterizira trajno negativan stav prema životu. Sam izraz distimija je starogrčkog podrijetla, a sačinjen je od riječi dys što znači “loše” i thymia što označava “stanje uma”.
Kada se poremećaj pojavljuje?
Distimija najčešće započinje neprimjetno u kasnom djetinjstvu i adolescenciji, ali se može pojaviti i kasnije. Tri puta je češća u žena. Trajanje distimije može biti duže od pet godina, a razdoblja distimije se mogu izmjenjivati s razdobljima normalnog raspoloženja. Često bolesnici kod nastanka distimije u fazi djetinjstva ili adolescencije simptome bolesti prihvaćaju kao način svog života i dio svoje osobnosti, a psihijatru se obraćaju tek kad prestanu normalno funkcionirati unutar obitelji ili u radnom okruženju. Ako osoba razvije simptome distimije poslije 50. godine, obično treba pomisliti na osnovnu tjelesnu bolest, jer oko 75 posto osoba koje boluju od distimije postoji i neki drugi poremećaj zdravlja.
Koja je učestalost distimije?
Učestalost distimičnog poremećaja je oko tri posto, a životna prevalencija s ili bez velikog depresivnog poremećaja je oko šest posto. Češće se javlja među pripadnicima iste obitelji, u prvom koljenu osoba s velikim depresivnim poremećajem nego u općoj populaciji. U djece distimični se poremećaj podjednako pojavljuje u oba spola, dok je u odrasloj dobi dva do tri puta češći u žena.
Kako se poremećaj može prepoznati?
Poremećaj bi mogli opisati kao stanje obilježeno trajnom tugom, nelagodnošću, neraspoloženjem, gubitkom interesa za uobičajene aktivnosti, gubitkom samopouzdanja i poteškoćama u donošenju odluka. Osobe koje pate od distimije imaju manjak sposobnosti za doživljaj zadovoljstva. U životu takvih osoba nedostaje radost, uzbuđenje i zadovoljstvo.
Ljudi s distimijom su obično nervozni, pretjerano samokritični, stalno razmišljaju o negativnim događajima iz prošlosti, razočaranjima ili osobnim neuspjesima.Tijekom vremena ljudi s distimijom se povuku iz društvenog života i u potpunosti izoliraju od rodbine i prijatelja. To je posljedica njihove nesposobnosti uživanja u životu i pružanja zadovoljstva svojoj okolini.
Bolesnici s distimijom su najčešće nihilistički raspoloženi, s nizom pretjeranih i neopravdanih zahtjeva i pritužbi usmjerenih prema sebi i svojoj okolini. Često su bezrazložno anksiozni, prati ih osjećaj bespomoćnosti i pesimizma u odnosu na sve životne zahtjeve.
Postavljanje dijagnoze na osnovi smjernica (DSM-IV)
Prema DSM-IV dijagnoza distimičkog poremećaja zahtijeva najmanje dvije godine trajanja simptoma i prisutnost najmanje dva od sljedećih simptoma:
1. smanjen ili pojačan apetit
2. insomnija ili hipersomnija
3. gubitak energije i osjećaj umora
4. samopotcjenjivanje
5. teškoće koncentracije ili poteškoće u donošenju odluke
6. osjećaj beznadnosti
Depresija i distimija – sličnosti i razlike
Bitno obilježje distimičnog poremećaja predstavlja kronično depresivno raspoloženje koje traje veći dio dana u većem broju dana tijekom bar dvije godine.
Kod distimije su prisutni simptomi depresije koji ne ispunjavaju kriterije za blagi ponavljajući depresivni poremećaj, kako s obzirom na izraženost simptoma tako i s obzirom na njihov broj i trajanje. Simptomi distimije nalikuju simptomima velike depresivne epizode, ali su obično slabijeg intenziteta. Distimija povećava vjerojatnost nastanka velike depresivne epizode. Za razliku od depresivni poremećaja kojeg karakterizira epizodičan tijek, distimija ima kroničan i dugotrajan karakter.
Pristupi u liječenju
Danas se preporuča uz psihoterapiju odmah započeti liječenje antidepresivima, prije svega lijekovima iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SIPPS). Primjena antidepresiva ima prema rezultatima nekim studija povoljan učinak u 45 do 55 posto bolesnika s distimijom.
Autor teksta: doc.dr.med. Dalibor Karlović, psihijatar, Klinika za psihijatriju Kliničke bolnice Sestre milosrdnice u Zagrebu
