Dr. sc. Tanja Dragun doktorica je medicine, stanuje u Kaštel Lukšiću, majka je dvoje biološke i jednog udomljenog djeteta. Zaposlena je na Medicinskom fakultetu u Splitu. S dijabetesom tipa 1 živi već 25 godina, a dijabetes ima i njezino osmogodišnje dijete.
Ne krije da je isprva svoju kroničnu bolest pokušavala gurnuti sa strane i ignorirati i da joj je trebalo jako puno vremena da dijabetes stavi na dobro mjesto u životu. No u 20 godina lutanja, negiranja, pokušaja, neuspjeha pa opet novih pokušaja, nakon što se dijabetes u njezinu životu naprasno i neočekivano pojavio kad joj je bilo svega devet godina, Tanja Dragun uspjela je pronaći svoju formulu kako da glikozilirani hemoglobin drži između 5 i 6 posto.
Odrastanje s dijabetesom
Danas oboljelima od dijabetesa o tome drži predavanja jer rado će podijeliti savjete do kojih je došla iz vlastitog iskustva, napominjući da to ipak nisu službene preporuke. Tanja Dragun kaže da ne voli rečeničnu konstrukciju “ne smijem” jer smatra da ne odražava dobro stvarno stanje stvari i priziva bunt kako odraslih tako i djece. Radije naglašava da svjesno bira jesti određenu hranu, a drugu izbjegava jer je to za nju i za sve oko nje najbolja opcija:
Odrasla sam s dijabetesom i znam točno koliko je frustrirajuće kad ti netko drugi, bez obzira na dobre namjere, utječe na bazičnu potrebu kao što je hrana, savjetuje koliko i kada ćeš jesti. Ovo je teško prenijeti malom djetetu i sigurna sam da će biti još teže u pubertetu. Svaki dan iznova pokušavam ostvariti delikatnu ravnotežu da dijete odrasta u optimalnom zdravlju, a da ne udaram previše u njegov osjećaj odgovornosti i odlučivanja za samog sebe. Dijete većinu toga uči implicitno, u trenucima dok mi ne mislimo da ga ičemu podučavamo, tako da i on sad automatski zna, gotovo na razini nekog stručnjaka, kako složiti tanjur koji će biti zdrav, hranjiv, zasitan i za koji mu ne treba velika doza inzulina. Isto tako zna od koje hrane će mu naglo skočiti šećer. Rijetko razgovaramo o apstraktnim pojmovima kao što su ugljikohidrati, bjelančevine, masti i kalorijske vrijednosti, ali puno govorimo o konkretnim namirnicama, kaže liječnica s kojom smo razgovarali o vrlo važnim temama dijabetesa u trudnoći i odgajanja djeteta sa šećernom bolesti upitavši je na što je potrebno obratiti pažnju i kako se nositi s bolešću da u konačnici ne bude neželjenih posljedica:
“Iznimno važan period je onaj prije začeća. Naime, upravo loša kontrola glikemije u ovom periodu kao i u periodu vrlo rane trudnoće najviše korelira s mogućim razvojem malformacija. Ako je ikako moguće, preporučujem da trudnoću planirate i uhvatite dobru kontrolu prije nego zatrudnite. Jednom kad trudnoća počne, teško je loviti konce i pokušati primijeniti nešto novo. Pucajte “nisko”, težite održavanju HbA1c-a u nedijabetičkim vrijednostima. To je moguće postići bez hipoglikemije ako izbjegavate hranu koja obiluje prerađenim, nepotrebnim i brzim ugljikohidratima te se fokusirate ponajviše na cjelovite izvore bjelančevina, masti i vlakana. Svaka trudnoća se razlikuje, međutim određene promjene u potrebama za inzulinom mogu se očekivati. Neposredno nakon ovulacije, a prije izostanka mjesečnice u pravilu se razvija jaka inzulinska rezistencija. Zatim kreće razdoblje prvog tromjesečja obilježeno povećanom osjetljivosti na inzulin koja olakšava kontrolu glikemije, no situaciju kompliciraju česte mučnine i promjena apetita. Koliko god mi je ćudljivi trudnički apetit to dozvoljavao, nastojala sam birati opciju koja mi omogućava izvrsnu kontrolu glikemije i time dobre uvjete za napredak djeteta. Da sam mogla nastaviti jesti onako kako jedem inače, nastavila bih izbjegavati sve žitarice i druge izvore ugljikohidrata koji nepredvidljivo djeluju na GUK. Međutim, u obje trudnoće imala sam iznimno jake mučnine uz gotovo nepostojeći apetit prva četiri mjeseca. Tu i tamo bih se natjerala da pojedem prepečenac ili keks sa što manje dodataka, oboje namirnice koje inače u širokom luku izbjegavam. Kako je ovo bilo jedino što sam mogla pojesti i zadržati, i kako je bila riječ o malim količinama, a organizam nije bio “opterećen” normalnom hranom, uspjela bih to relativno lako pokriti brzodjelujućim inzulinom. Drugo tromjesečje je u obje moje trudnoće, kao i prema literaturi, bilo puno mirnije razdoblje. Energija i apetit su se vratili, mogla sam napokon jesti hranu koja mi donosi zdravlje i nastaviti izbjegavati hipo i hiperglikemiju”, kaže Tanja Dragun.
Problem bolničke prehrane
Negdje oko dvadesetog tjedna trudnoće – malo prije ili kasnije – očekuje se početak perioda koji obilježava rastuća inzulinska rezistencija. Otada pa nadalje potrebe za inzulinom rastu kontinuirano, nekad dramatično, a nekad postupno. Liječnica kaže da su oba slučaja normalna, bitno je samo da budete oprezni, uhvatite promjenu na vrijeme i ne oklijevate davati onoliko inzulina koliko vam tijelo traži:
“Nije neobično na kraju trudnoće uzimati 100 do čak 200 posto više inzulina nego na početku. Nakon poroda potreba za inzulinom se naglo smanjuje i potrebna je povećana opreznost zbog rizika za razvoj hipoglikemije”, dodaje.
Važan i uznemirujući izazov s kojim se susrela u trudnoći s dijabetesom jest problem bolničke hrane “za dijabetičare” pri hospitalizacijama. Zbog doručka koji podrazumijeva tri debele kriške bijelog kruha, hrenovku i čašu mlijeka smatra da se takvom prehranom direktno ugrožavaju zdravlje i djeteta i trudnice, ako upadne u neizbježnu hiper ili hipoglikemiju:
Zbilja ne vidim opciju kako bi trudnica s dijabetesom uspjela ovo pojesti i održati GUK u nedijabetičkim vrijednostima. Valjda je teoretski moguće, ali mi nije na kraj pameti bilo da eksperimentiram na svoju štetu. Vjerujem da može i mora postojati način da se pacijenti i dijabetolozi zajedno izbore za obroke pri obaveznim hospitalizacijama koji u najmanju ruku ne onemogućavaju optimalnu trudnoću s dijabetesom, naglašava.
Tanji je od goleme važnosti bilo da u periodu do poroda ne iskusi značajnu hiperglikemiju, zbog direktnog nepovoljnog utjecaja hiperglikemije na dijete. Zahvaljujući odličnom odnosu s bolničkim ginekologom koji je pratio njezinu trudnoću, dogovorili su se da joj tih nekoliko dana koje je provela u bolnici prije poroda suprug dostavlja neophodne namirnice – proteinski kruh, neku vrstu bjelančevina i povrća te orašaste plodove.
“Za vrijeme moje prve trudnoće obroci u bolnici sastojali su se većinom od brzih prerađenih ugljikohidrata. Odbila sam jesti neprimjereno velike porcije riže, tjestenine, krumpira i kruha. Od bolničke hrane probrala bih samo ono što se uklapalo u moju prehranu – jogurt, meso ili ribu poslužene za ručak i večeru i povrće. Moj glavni interes nije bio vlastiti komoditet nego optimalno funkcioniranje djeteta. Nakon poroda, kad dijete više nije bilo u opasnosti od potencijalne hiperglikemije, mogla sam biti opuštenija, a i potrebe za inzulinom tada naglo padaju, pogotovo dok se dojenje ne uspostavi. Samo godinu i pol dana poslije, prije drugog poroda, situacija u bolnici bila je neusporedivo bolja, i to zahvaljujući dr. Aneli Novak i nutricionistici Dori Bućan Nenadić koje su prilagodile dijabetičku prehranu. Ručak i večera bili su puni bjelančevina i povrća, uz vrlo malo praznih ugljikohidrata. Sa sobom sam ponijela domaći proteinski kruh i prehrana mi je bila potpuna. Time mi je posao održavanja glikemije bio uvelike olakšan i jako sam zahvalna na tome”, prisjeća se Tanja Dragun.
Odraslima je, naravno, puno lakše paziti na prehranu nego što je to djeci s dijabetesom, pogotovo vrtićke dobi, jer ondje, kao i u većini ustanova, glavninu prehrane čine brzi i lako probavljivi ugljikohidrati jer “to je ono što djeca vole jesti”. Takva prehrana zahtijeva veliku količinu inzulina, a odgojiteljice ne smiju davati inzulin, što u prijevodu znači da roditelj može zaboraviti na posao, pogotovo ako mu je radno mjesto udaljeno, i svaki put za ručak, često i više puta u danu, mora biti u vrtiću i davati inzulin. Ostatak vremena se može tresti od brige jer nije siguran je li dobro pokrio tu vrstu hrane, hoće li dijete sad skakati ili odmarati i kakav će mu biti GUK:
Mi smo odmah odlučili da to neće proći. Imala sam odličnu suradnju s osobljem u kaštelanskim vrtićima i s medicinskom sestrom Vlatkom Čović složila sam prilagođeni jelovnik za dijete s dijabetesom. Iz jelovnika su izbačene sve žitarice, brašna, tjestenine, riža, krumpir, šećer i voće; dakle sve što mu može naglo podignuti šećer. Za užinu je jeo naizmjence jogurt, orašaste plodove, mrkvu, korabu ili krastavac. Za ručak se na jelovniku našlo meso ili riba, uz prilog od povrća i mahunarki. Moje srednje dijete koje je sad krenulo u vrtić nažalost jede kao i sva ostala djeca budući da nema dijabetes i, umjesto jogurta i mrkve, uči se da se za užinu jedu fritule i muffin. Djeca u skupini oponašaju jedna druge i mislim da je to izvrsna situacija da im se uvede raznolika i maksimalno hranjiva prehrana, a izbace nepotrebni slatkiši, govori Tanja Dragun.
Lijep život unatoč dijabetesu
Njezino dijete s dijabetesom sada je osnovnoškolac, a to je period kada dijete postaje sve svjesnije da je drugačije i raste želja za prihvaćanjem od okoline. Liječnica kaže kako nema konkretno rješenje za ove neizbježne probleme odrastanja, ali uvijek se trudi vlastitim primjerom pokazati kako se može odlično živjeti s dijabetesom. Smatra iznimno važnim bolest prihvatiti kao normalu, u čemu vidi nezamjenjivu ulogu zajednice. To je bio jedan od glavnih razloga zašto je sa studenticom Medicinskog fakulteta Mijom Bajramagić odlučila osnovati Udrugu “Dijabetičko društvo Kaštela”:
“Želim da je moje dijete okruženo drugim mladima i odraslima koji žive s istom bolesti, da ima puno dobrih primjera oko sebe, i da vidi da nipošto nije sam ni izoliran. Najveći problem s kojim se susrećemo kao obitelj koja živi s kroničnom bolesti jest loš standard zdravlja koji se nudi u školi i oko škole. Što očekujemo od djece ako im se u školi jeftini slatkiši daju kao nagrada kad su dobri? U pravilu svaka osnovna i srednja škola ima pridruženu pekaru ili trgovinu koja nudi proizvode koji ni po kojim kriterijima ne spadaju u hranu, već u “jestive supstance slične hrani”. Gdje nam je pamet ako se onda iščuđavamo na porast pretilosti, hipertenzije, dijabetesa tip 2 i metaboličkog sindroma u sve mlađoj dobi? Ovo je problem veći od mog djeteta i moje obitelji i još nisam našla pravi način da se s njim borim. Ali uporna sam i neću odustati. Zasad mi je prioritet da dijete prođe što bolje u ovoj nezahvalnoj situaciji. Trenutno se trudim poslati ga u školu s užinom koja nalikuje onome što druga djeca jedu, ali je blago za njegov šećer i hranjivo za njegovo tijelo. Učim ga da kući donese ako što drugo želi pojesti ili ga netko nudi, tako da mu u sigurnim uvjetima mogu dati inzulin i popratiti idućih nekoliko sati. Za svaki kolač i tortu koju poželi imam spreman recept koji je prilagođen tako da je utjecaj na GUK minimalan i predvidljiv”, ispričala je Tanja Dragun.
10 savjeta liječnika koji će vam pomoći u borbi protiv šećerne bolesti
Tekst: Marina Borovac
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
