Tko točno može biti psihoterapeut u Hrvatskoj? Možemo li vjerovati raznim priručnicima samopomoći kojih je sve više na policama knjižara? Može li psihoterapija biti uspješna bez oslanjanja na korištenje lijekova? Odgovore na ova pitanja saznajte iz razgovora s prim. dr. med. Jadranom Morovićem, psihijatrom-psihoterapeutom.
Ususret 2. međunarodnoj konferenciji Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske “Nijanse psihoterapije“, koja će se održati 19. i 20. listopada u Zagrebu, razgovarali smo s prim. dr. med. Jadranom Morovićem, psihijatrom-psihoterapeutom, voditeljem psihijatrijske i neurološke službe Doma zdravlja Zagreb – Centar i i predsjednikom Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH).
Kakav je status psihoterapije danas u Hrvatskoj?
prim. dr. med. Jadran Morović,
psihijatar-psihoterapeut
Psihoterapija kao djelatnost ili psihoterapeut/kinja kao zvanje u Hrvatskoj službeno ne postoje. Ipak, već više od trideset godina održavaju se edukacije iz raznih psihoterapijskih pravaca koje pojedinci završavaju i provode psihoterapiju prema naučenim postupcima, a nazivaju se i drugi ih zovu “psihoterapeutima”. Uzimajući u obzir samu činjenicu da psihoterapijska djelatnost u Hrvatskoj nije zakonski regulirana, jasno nam je da ona ne postoji kao takva.
Štoviše, tu i leži najveći problem jer upravo ta nesređenost i zakonska nereguliranost otvara mogućnosti zloporabe psihoterapije, osobito među onima koji nisu završili adekvatne edukacije, a predstavljaju se kao psihoterapeuti.
Zašto je važno zakonodavno uređenje psihoterapije?
Zakonom o psihoterapiji (ZOPT) bit će upravo regulirana potrebna edukacija, izdavat će se licence psihoterapeutima s potrebnim iskustvom, fakultetskim obrazovanjem i edukacijom iz onog psihoterapijskog pravca koji je priznat u Europi, odnosno koje priznaje Europsko udruženje za psihoterapiju (European Association for Psychotherapy, EAP) koje okuplja oko 250.000 psihoterapeuta. Zakon o psihoterapiji posjeduje 17 europskih zemalja. Glavna prepreka donošenju ZOPT-a su razmimoilaženja između pojedinih struka. Naime, te struke, odnosno pojedinci, stručnjaci, vide samo svoju struku kao jedinu pozvanu baviti se psihoterapijom. Tako se u Njemačkoj i u Francuskoj najveća borba vodila između psihologa i psihijatara. Smatram da je upravo to razlog i kod nas u Hrvatskoj, gdje prijedlog Zakona o psihoterapiji “leži” u ladicama Ministarstva zdravlja, sada već treću godinu.
S obzirom na to, Deklaracija iz Strasbourga donesena 1990. godine ukazuje na potrebu formiranja psihoterapije kao zasebne djelatnosti i psihoterapeuta/kinje kao zasebnog zvanja. Za to se zalažemo unutar Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH) kao krovne psihoterapijske udruge u Hrvatskoj, osnovane 1998. godine. Put stvaranja Zakona o psihoterapiji u Hrvatskoj je započeo 2005. godine donošenjem Prijedloga ZOPT-a. Svojim smo djelovanjem na tom planu prije nekoliko godina uspjeli “zainteresirati” Ministarstvo zdravlja, a uspostavljeno je i Povjerenstvo za ZOPT, formiran je i Prijedlog ZOPT-a te je predstavljen na Psihijatrijskom kongresu u Šibeniku 2010. godine. Međutim, od tada pa do današnjeg dana, ništa se nije promijenilo.
Može li psihoterapija biti uspješna bez oslanjanja na korištenje lijekova?
Psihološke tegobe pojedinca možemo podijeliti na one za čije je liječenje dostatna psihoterapija i one kod kojih treba kombinirati psihoterapiju i lijekove. U svakom slučaju, psihoterapija je najkorisniji postupak tijekom liječenja svih psiholoških tegoba i psihičkih bolesti. Postoje mnoge psihičke smetnje za koje je sasvim dostatan psihoterapijski pristup i liječenje tim putem, a s druge strane, postoje psihičke smetnje za koje su, uz psihoterapiju, neophodni lijekovi.
Može li psihoterapija omogućiti uštedu zdravstvenom sustavu, uslijed zamjene psihofarmaka psihoterapijom?
Svakako da, i to ne samo zdravstvenom sustavu, već i općenito, gospodarskom sektoru jer se uz psihoterapijsko liječenje pojedinac brže vraća na posao, ima kvalitetniji život, adekvatnije se ponaša prema okolini, a sve to zbog kraćeg trajanja liječenja i pozitivnih osobnih promjena. Važno je napomenuti da psihoterapijom pojedinac rješava svoje probleme i poteškoće, ti se problemi gube, nestaju. Lijekovima, tj. psihofarmacima pomažemo osobi, umanjujemo njezinu patnju, primjerice tjeskobu, pri čemu su lijekovi vrlo korisni, no izostaje proces promjene kod dotične osobe, radi čega je za očekivati višekratno ponavljanje tegoba u sličnim životnim situacijama.
Sve je više self-help stručnjaka čije knjige pune police knjižara. Do koje im mjere možemo “vjerovati” i usvajati njihove savjete?
Ima li mentalnog zdravlja bez psihoterapije?
Vjerovanje takvim osobama više ovisi o samom korisniku – čitatelju tih knjiga, njegovoj sklonosti vjerovanju i povođenju za drugima. Psihički labilnije osobe, osobe s psihološkim problemima, kao i one psihički bolesne sklonije su “vjerovanju” i brzo se povedu za nizom predloženih preporuka. Neke od tih preporuka su dobre i kvalitetne, no bez psihoterapijskog procesa izostaje učinak, a to je ono što bi svi željeli doživjeti. Kada bi psihoterapija ovim putem bila ostvariva, već bi odavno bile napisane “kuharice” iz psihoterapije i sve bi se rješavalo čitanjem. Međutim, ono što je bitno istaknuti je činjenica da je psihoterapija proces i to proces između dviju osoba, terapeuta i klijenta, koji se bazira na kontaktu i odnosu, pri čemu terapeut mora biti educiran ne nuditi vlastita rješenja (što se često čita u spomenutim knjigama), već pomoći osobi u potrebi da pronađe vlastiti put i rješenje problema, odnosno izlječenje. Svatko je od nas poseban, jedinstven, pa nam je s obzirom na tu činjenicu potreban i posebno prilagođen i “individualiziran” psihoterapijski pristup.
Smatrate li da je moguća kombinacija psihoterapije i psihofarmaka?
Ne samo da je ova kombinacija moguća, već je u pojedinim slučajevima i neophodna. Ranije su postojale zablude u smislu da psihoterapija škodi osobama koje boluju od tzv. prave duševne bolesti kao što je, na primjer, shizofrenija. Danas postoje zablude kako lijekovi štete jer od tako bolesnih osoba prave “zombije”, odnosno nezainteresirane osobe, osobe bez emocija i slično. Moj odgovor na takve zablude, a koji potkrepljuje i moje sada već tridesetogodišnje iskustvo u psihijatriji, glasi da je za spomenute probleme jedino pravo rješenje – kombinacija psihoterapijskog pristupa i psihofarmaka, jer je to jedini način koji koristi bolesnim osobama da ostanu “svoji”, osjećaju svijet oko sebe i kvalitetnije žive.
Kroz psihoterapiju dolazi do emocionalnog sazrijevanja, gubi se strah od separacije, izlaska iz simbioze s, najčešće, majkom, čega se poneki panično boje. Kroz psihoterapiju pojedinac uči biti samostalan, odgovoran prema sebi i prema drugima, no također uči ne preuzimati tuđu odgovornost. Takvu spoznaju i odrastanje ne donosi niti jedan lijek nego takvo nešto donosi jedino psihoterapija.
Zbog toga je ona potpuno individualna i osobna, nije ju moguće naučiti iz knjiga nego ju je potrebno iskustveno proživjeti i zato psihoterapeuti u svom školovanju moraju proći stotine sati iskustvenog rada “na sebi” – što u grupama, što tijekom individualnih psihoterapija gdje su oni sami – klijenti.
Tko može biti psihoterapeut i je li to propisano Zakonom koji predlaže SPUH?
Upravo je to glavni nesporazum u Hrvatskoj, ali i u drugim državama gdje još nema tog “famoznog” Zakona o psihoterapiji. On bi trebao regulirati zahtjevne postupke, edukacije i praksu, dakle sve što jedan kandidat za psihoterapeuta mora ispuniti da bi se mogao prozvati psihoterapeutom i bio u stanju pružati kvalitetne psihoterapijske usluge. Put edukacije za psihoterapeuta je dug i trnovit, a u Hrvatskoj ga je do danas prošlo možda nekoliko stotina osoba, a nešto manje – svega njih sedamdesetak zadovoljilo je europske norme propisane za Europski certifikat iz psihoterapije (European Certificate for Psychotherapy, ECP).
Ono za što se SPUH zalaže, a što ćemo dodatno naglasiti i na konferenciji “Nijanse psihoterapije”, 19. i 20. listopada u zagrebačkom hotelu Panorama, činjenica je da ćemo senzibilizirati vlast i državne organe i jasno poručiti da je ZOPT jedino kvalitetno rješenje koje može unijeti sigurnost osobama kojima je potrebna psihoterapija odnosno onima koji danas koriste usluge zvanja i djelatnosti “koja u Hrvatskoj ne postoji”! S obzirom na aktualnu gospodarsku krizu važna je i činjenica da bi donošenje spomenutog Zakona otvorilo i velike mogućnosti samozapošljavanja psihoterapeuta, odnosno dovelo do otvaranja vlastite “psihoterapijske prakse” i generiranja novih radnih mjesta.
Karmen Pužar
