Ozljede gležnja najčešće su ozljede koštano-zglobnog sustava. Čine gotovo 80% svih sportskih ozljeda, javljaju se i kod sportaša i kod rekreativaca, a česte su i u svakodnevnom životu.
Uganuća gležnja događaju se kao posljedica opterećivanja stopala na neravnim podlogama. Stopalo i potkoljenica spojeni su upravo u području gležnja. Što smo viši, to je poluga opterećenja težine našeg tijela na gležanj veća, prilikom brzog hoda i trčanja moment sile je veći i gležanj se lakše ozlijeđuje. Pri tom, specifična anatomija gležnja stvara uvjete za velika opterećenja osobito u vanjskom dijelu gležnja, te osobito prilikom iskoraka na prste. U tim situacijama stradavaju ligamenti, tj. zglobne sveze najčešće s vanjske strane gležnja.
Jednom nastalo oštećenje ligamenata u okolici zgloba pokreće čitav niz prilagodbi cjelokupnog mišićno koštanog sustava, a osobito u području nogu. Takva reakcija organizma ponaša se i djeluje „zaštitnički“ prema ozlijeđenom zglobu. Mišići potkoljenice slabije su aktivni kako bi „sačuvali“ zglob od većih naprezanja, a mijenja se aktivnost i mišića suprotne noge i mišića trupa. Promjenom aktivnosti mišića, te ozljedom ligamenata i zglobne čahure dolazi do oštećenja senzornih struktura (proprioceptora) koji su važni za spoznaju položaja tijela u prostoru, spoznaju dodira, tlaka i opterećenja noge.
Ozljeda ovih nježnih struktura izlaže naše stopalo i gležanj novim ozljedama, jer je fina aktivnost djelovanja mišića noge poremećena u stajanju i u kretanju. Drugim riječima, naš organizam nije potpuno svjestan pod kakvim opterećenjem se nalazi područje gležnja. Iz toga razloga – riskiramo ovu ozljedu i novo uganuće.
Nakon prvotne ozljede, šansa da prilikom intenzivnijeg opterećenja ponovno ozljedimo gležanj je povećana za 20-30%, a sa svakom novom ozljedom riskiramo dodatna oštećenja zgloba. Mogu se ozlijediti zglobna hrskavica, ligamenti u okolici zgloba, zglobna čahura, okolni mišići i tetive. Ozlijeđeni ligamenti cijele ožiljkom, a ožiljno tkivo nije jednako čvrsto kao originalno ligamentarno tkivo, ono naime lakše puca i nije čvrsto kako ligament. Opetovanim ozljedama nastaje više ožiljnog tkiva, slabija je stabilizacija gležnja i zglob polako postaje nestabilan.
Simptomi nestabilnosti gležnja
Osobe s nestabilnošću gležnja žale se na osjećaj da ih gležanj ne drži, osobito pri većim naprezanjima, kao što su; silazak niz stepenice ili brijeg, doskok na ozljeđenu nogu, doskok u stranu, rotacije na ozlijeđenom gležnju i sl. Čest je osjećaj popuštanja gležnja.
Nerijetko se pacijenti žale na osjećaj preskoka u gležnju, slabosti, a može se pojaviti i oticanje u području zgloba. Uvijek kada se takvi simptomi pojave, a ozljede gležnja bile su česte, preporučujemo pregled ortopeda.
Kliničkim pregledom ortoped evaluira stabilnost gležnja, analizira funkciju pojedinih ligamenata, snagu mišićnih stabiliatora i možebitne druge ozljede u zglobu i oko njega. Nerijetko je potrebno napraviti rentgenski i ultrazvučni pregled, analizirati izgled ligamenata u mirovanju i prilikom opterećenja ligamenta (tzv. dinamički pregled), a od osobite koristi u analizi dodatnih unutarzglobnih ozljeda je i magnetska rezonanca.
Mehanička i funkcijska nestabilnost gležnja
U odluci kako liječiti nestabilni gležanj valja se prvenstveno voditi razmišljanjem o kakvoj se zapravo nestabilnosti radi. Ima li pacijent jasnu mehaničku nestabilnost – tj. je li posve jasno da su ligamenti oštećeni i više ne podržavaju stabilnost gležnja, ili se pak radi o funkcijskoj nestabilnosti – ligamenti mogu biti rastežljiviji, ali zajedno s okolnim mišićima i tetivama ne daju osjećaj stabilnosti zgloba kakav bi stvarno trebao biti.
U potonjem slučaju rješanje je uvijek u fizikalnoj terapiji; ciljanim vježbama mogu se ojačati oslabljeni mišići i može se potaknuti osjećaj boljeg funkcioniranja stabilizatora zgloba poticanjem značajnih neuromišićnih procesa koordinacije i položaja ekstremiteta i balansa tijela u prostoru.
Mehanički nestabilan gležanj nerijetko valja operacijski liječiti. Postoje različite metode ponovne uspostave stabilnosti gležnja, a te operacije nazivamo zahvatima stabilizacije gležnja. Koriste se različita tkiva, konci i implantati kojima se ponovno fiksira oštećeni ligament za kost, a može se pojačati i drugim tkivima iz okolice (okolno vezivno tkivo ili pokosnica) ili čak tetivama. Neki od ovih zahvata danas se rade i minimalno invazivnom – artroskopskom metodom.
Foto: Shutterstock
