Rak gušterače na visokom je četvrtom mjestu među uzrocima smrti od malignih bolesti. Teško ga je utvrditi u ranom stadiju kada je bez simptoma, a jednostavnih i jeftinih testova koji bi se mogli široko primjenjivati, nažalost nema.
“Gušterača je organ poprečno smješten u trbušnoj šupljini između želuca i kralježnice. Izdužena je oblika, dužine 15-ak centimetara. Žljezdani dio gušterače proizvodi probavne sokove, a mali otočići razasuti po žljezdanom tkivu proizvode hormone među kojima je najvažniji inzulin, regulator šećera u krvi.
Među zloćudnim tumorima gušterače najčešći je adenokarcinom koji nastaje u izvodnim kanalićima ili tkivu žljezdanog dijela gušterače. Na njega se odnosi više od 90% svih zloćudnih tumora gušterače i za njega se obično koristi naziv rak gušterače.
Mali dio zloćudnih tumora nastaje od tkiva koje proizvodi hormone, zajedničkog imena neuroendokrini tumori. Tu je i treća, rijetka grupa cističnih zloćudnih tumora gušterače”, objašnjava prof. dr. sc. Milorad Opačić, specijalist internist, gastroenterolog i hepatolog, voditelj odjela gastroenterologije u zagrebačkoj Poliklinici Amruševa.
Primarijus Opačić kaže da je rak gušterače rijedak u mlađih od 45 godina, a s višom dobi učestalost raste, i češći je u muškaraca.
Veća učestalost raka gušterače zabilježena je u osoba s viškom kilograma, puno masnoća u prehrani, u osoba sa šećernom bolešću te u obiteljima u kojima je sklonost raku gušterače višestruko veća nego u ostatku populacije.
“Bolest se obično otkriva kada se pojave simptomi, a tada je u većine pacijenata već značajno uznapredovala i obično je proširena u okolne i udaljene organe, što onemogućuje radikalno kirurško liječenje.
U manjeg broja bolesnika rak gušterače se otkrije u fazi kada je kirurško odstranjenje tumora moguće, a petogodišnje preživljenje u toj skupini bolesnika je oko 25%. Ako je bolest u trenutku postavljanja dijagnoze proširena i u okolne organe, pet godina uz liječenje preživi 10% bolesnika. Kod bolesnika u kojih se nađu znaci udaljenog širenja tumora u druge organe, uz liječenje petogodišnje je preživljenje oko 2%.”
Ipak, upozorava primarijus Opačić, statističke podatke treba tumačiti s oprezom, jer se individualni tijek bolesti može značajno razlikovati. Stoga oboljelom nije moguće sa sigurnošću reći koliko dugo će poživjeti sa rakom gušterače.
“U ranoj fazi nema značajnih simptoma. Kad se i jave oskudni su i nespecifični, tj. javljaju se i kod nekih drugih bolesti: opća slabost, gubitak teka, značajan gubitak na težini, nelagoda i mučnina u želucu, nagon na povraćanje. Kao posljedica narušene funkcije gušterače mogu se javiti promjene konzistencije stolice ili šećerna bolest.”
Simptom uznapredovale bolesti je česta bol u žličici koja se pojasasto širi u leđa ili pod lopatice, a nerijetko se pojačava nakon jela ili kod ležanja. I tromboza dubokih vena potkoljenice može upućivati na pojavu ove vrste raka.
“Kod bolesnika u kojih se tumor nalazi u glavi gušterače prvi znak bolesti je obično žutilo bjeloočnica i kože, tamna mokraća i svijetla stolica.”
U dijagnostici su ključne slikovne tehnike
U dijagnostici su korisni laboratorijski testovi, no ključne su slikovne tehnike, kaže prof. dr. sc. Opačić. Cilj dijagnostičkih postupaka je potvrda dijagnoze, procjena uznapredovalosti bolesti i dobivanje uzorka tumorskog tkiva.
- Povišene vrijednosti bilirubina i alkalne fosfataze prisutne su u pacijenata kod kojih tumor zatvara ili pritišće žučne vodove, ali mogu biti patološke i u nekim drugim bolestima. Karbohidratni antigen CA 19-9 može biti povišen kod raka gušterače, no povišene se vrijednosti nalaze i kod nekih drugih tumora i bolesti: raka debelog crijeva, jetre, jednjaka, pri upali gušterače, cirozi jetre i začepljenju žučnih vodova kamencima.
- Od slikovnih tehnika najjednostavniji je ultrazvuk trbuha koji je najčešće primjenjivana metoda, zbog svoje jednostavnosti i dostupnosti. Pod kontrolom ultrazvuka moguće je učiniti biopsiju tumora za patohistološku i imunohistokemijsku analizu, što je važno u onkološkom planiranju liječenja.
- Kompjuterizirana tomografija (CT) trbuha uz primjenu kontrasta je senzitivnija metoda i drugi je korak u slikovnoj dijagnostici. U određenog broja bolesnika opravdano je učiniti endoskopski ultrazvuk, metodu kojom je moguće preciznije ocijeniti operabilnost bolesnika i dobiti uzorak tkiva za analizu.
- Pozitronska emisijska tomografija u kombinaciji sa kompjuteriziranom tomografijom (PET CT) je metoda kojom se mogu pronaći tumorske metastaze u udaljenim organima nevidljive drugim tehnikama.
Onkološki tim određuje plan liječenja
Liječnici koriste različite sustave procjene uznapredovalosti bolesti, no osnovni pojednostavljeni je slijedeći: tumor koji se može kirurški odstraniti (resektabilan), granični (procjena resektabilnosti nije sasvim sigurna), lokalno uznapredovali (neresektabilan) i uznapredovali (sa udaljenim metastazama).
“U većini velikih medicinskih centara plan liječenja određuje onkološki tim. U oko 20% bolesnika moguće je kirurško liječenje s ciljem odstranjenja tumora i lokalnih limfnih čvorova. Nakon operacije primjenjuje se adjuvantna kemoterapija, s ciljem uništenja eventualno preostalih stanica tumora.
U ostalih neoperabilnih bolesnika kirurgija se primjenjuje samo u okolnostima kada je potrebno osigurati prohodnost žučnih vodova ili crijeva, koji mogu biti zatvoreni rastom tumora.”, objašnjava primarijus.
Bolesnici s uznapredovalom bolešću liječe se standardiziranim protokolima kemoterapije. Uobičajena prva linija kemoterapije može biti nastavljena ili zamijenjena drugom linijom, kada prva ne daje zadovoljavajuće rezultate, ili kada bolesnici teško podnose nuspojave liječenja. U ograničenog broja bolesnika primjenjuje se radioterapija ili eksperimentalni protokoli liječenja.
Redovite kontrole
“Remisijom nazivamo stanje kada nema simptoma bolesti, niti se nakon provedenog liječenja ona može dokazati dijagnostičkim postupcima. Remisija može biti trajna, ali nažalost i privremena.
Nakon završetka liječenja bolesnicima se određuje plan praćenja i redovitih kontrola. U fazi oporavka nakon liječenja treba težiti normalizaciji života i prehrane, te tjelesnih aktivnosti.
U bolesnika s progresivnom bolesti važan je palijativni pristup koji uključuje podršku bolesniku ne samo u medicinskom nego i emocionalnom i socijalnom smislu.”, kaže prof. dr. sc. Milorad Opačić.
I.V.
Foto: Shutterstock
