Kroz mali otvor na glavi elektroda se dovodi duboko u mozak, iza uha ispod kože elektrode se s dvije žice spajaju s neurostimulatorom čije se kućište postavlja u prsište. Neurokirurg i neurolog zatim stimuliraju pacijenta, a učinak se vidi čim se uključi baterija – oboljeli od Parkinonove bolesti počinje hodati, tremor i rigor se smanjuju…
Rodio se u Dubaiju, gdje su se, dok je ondje još bila pustinja, skrasili njegovi roditelji – majka Zagorka i otac palestinsko-jordanskog podrijetla, s kojim se upoznala kada je u Hrvatsku došao na studij veterine. U njihovu domu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima govorio se hrvatski jezik, a majčina je želja bila da nakon završetka srednje škole djeca nastave školovanje u Hrvatskoj pa je Fadi Almahariq s osamnaest godina došao u Zagreb na studij medicine, koju je odabrao u “srazu” s nogometnom karijerom kojoj je naginjao. I dvojica braće školovala su se u Hrvatskoj, jedan je liječnik, trenutno na specijalizaciji iz anestezije, a drugi je inženjer zrakoplovstva. Poslije završetka fakulteta Fadi je stažirao u KBC-u Zagreb na Rebru te potom otprilike godinu dana radio u Domu zdravlja u Velikoj Gorici.
Ostvarenje sna na pomolu je bilo prije trinaest godina, kada je dobio specijalizaciju iz neurokirurgije. Danas je 42-godišnji doc. dr. sc. Fadi Almahariq neurokirurg u KB-u Dubrava, na zavodu koji vodi doc. prim. dr. sc. Tonko Marinović. Ujedno je dr. Almahariq i član istraživačkog tima za neuronavigacijske robote Ronna i Nero, znanstveni suradnik Medicinskog fakulteta, naslovni je docent na Sveučilištu u Zagrebu gdje predaje Anatomiju i funkcijsku anatomiju te je nositelj kolegija Anatomija i funkcijska anatomija na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, na brojnim je kongresi ma predstavljao Hrvatsku, dodatno se educirao u Beču, Berlinu, Amsterdamu, Grenobleu i Londonu…
Ponosan je što je učio od najboljih, poput profesora Darka Chudyja, koji je izveo prvu duboku mozgovnu stimulaciju u Hrvatskoj, sedam godina nakon što je ona izvedena prvi put u svijetu, a koji je pak učio od hrvatskog pionira vaskularne neurokirurgije prof. dr. sc. Ive Jeličića, a zatim i od prof. dr. sc. Josipa Paladina.
Izabran za najdoktora
Baš kao i lani, dr. Almahariq i ove je godine u izboru pacijenata izabran za najdoktora na istoimenom portalu.
“Volio bih i iduće godine biti izabran za najdoktora, uvijek se trudim biti što efikasniji i što uspješniji u svom poslu, na zadovoljstvo pacijenata i, na kraju, na svoje zadovoljstvo”, iskreno će liječnik, naglasivši kako mu ovo priznanje jako puno znači jer ga dodjeljuju pacijenti: “Mi smo tu kako bismo ponudili najbolju skrb i njegu koju možemo pružiti pacijentima. Kada je pacijent zadovoljan, onda smo i mi zadovoljni. A kad vas pacijenti ova – ko nagrade, onda je to najljepši osjećaj koji liječnik može imati”, dodaje.
Provodeći nas kroz zavod na sedmom katu bolnice do operacijske dvorane u prizemlju, govori nam o neurokirurgiji, iznimno zahtjevnoj kirurškoj grani medicine koja se bavi mozgom, kralježničnom moždinom te perifernim živcima, odnosno operiranjem patologije koja se u tom području pojavljuje. Svaka je operacija stresna, iziskuje savršenu preciznost, odluke se donose u sekundi, a popravnoga nema jer milimetar “ukrivo” može napraviti nepopravljivu štetu i trajni neurološki deficit.
“Što se tiče KB-a Dubrava, kao i svagdje u svijetu, i mi statistički imamo najviše bolesti kralježnice – diskus hernije i išijalgije uzrokovane protruzijom diska ili stenozom spinalnog kanala i te operacije čine od 60 do 65 posto operacijskog programa. Četrdeset posto su operacije glave, što podrazumijeva tumore, a poznati smo i kao Referentni centar Ministarstva zdravlja za stereotaksijsku i funkcijsku neurokirurgiju i operiramo pacijente koji imaju epilepsiju, Parkinsonovu bolest, distoniju, osobe koje su u vegetativnom stanju…”, objašnjava doktor.
Čekanje se postupno skraćuje
Na odjelu se još hitno, unutar liječničkog dežurstva, operiraju i neurotraume nastale uslijed prometne nesreće, pada s visine… Što se tiče listi čekanja, KB Dubrava bila je COVID bolnica i zbog korone su čekanja dulja nego prije pandemije. Ipak, postupno se čekanje skraćuje, no sigurno ne onako brzo kao što bi to željeli pacijenti, ali i doktori. Radno vrijeme liječnika kad mogu izvesti operaciju je od ponedjeljka do petka od 8 do 16 sati. U jednoj operacijskoj dvorani mogu se obaviti tri operacije dnevno, a ako je operacijski zahvat kompliciran, onda jedna operacija može zauzimati cijeli operacijski dan. Pravilo je da onkološki pacijenti imaju prioritet za zahvat. Što se tiče ostalih pacijenata, operaciju kralježnice čeka se tri do četiri mjeseca, a uračunate li tu i vrijeme koje vam je potrebno da dođete na red za specijalistički pregled, čekanje potraje i do pet mjeseci. Sam boravak u bolnici nije dug, na primjer ako se pacijentu diskus hernija operira u ponedjeljak, u utorak će ga vertikalizirati, a u srijedu ide kući. Šavovi se uklanjaju deseti postoperacijski dan i zatim se čeka da rana zaraste do kraja, što se događa za otprilike tri tjedna. Potom bi trebala slijediti rehabilitacija u toplicama u trajanju od dva do tri tjedna nakon koje se oni koji rade vraćaju na posao. Poslije operacije tumora na bolničkom se odjelu ostaje dulje – tri do četiri dana, a onda slijedi ista procedura kao i nakon operacije kralježnice.
Neurologinja upozorava zbog kojih 10 bolesti joj najčešće dolaze pacijenti
Što se tiče funkcijskih i stereotaksijskih operacija na mozgu, to je uže područje specijalizacije dr. Almahariqa koje ga itekako zanima:
“Kod operacija tumora ili diska imaš nešto što moraš ukloniti, a ovdje operiraš kako bi modulirao funkciju mozga. Pomoću jedne elektrode stimuliramo jezgru u mozgu koja tomstimulacijom regulira ili modulira druge funkcije i drugo područje mozga. Tu je jako puno prostora za istraživanje, da se vidi kako funkcionira duboka mozgovna stimulacija i koje će jezgre možda u budućnosti biti zanimljive za liječenje drugih bolesti”, govori, objašnjavajući kako taj zahvat izgleda. Nakon što se u temeljitom predoperativnom testiranju utvrdi koji su pacijenti kandidati za duboku mozgovnu stimulaciju, kroz mali otvor na glavi elektroda se dovodi duboko u mozak do jedne jezgre, ovisno o patologiji. Liječnici moraju biti vrlo precizni da bi došli do te ciljne točke, ne smiju ozlijediti nijednu krvnu žilu ni elokventne dijelove mozga, da ne oštete druge funkcije. Iza uha ispod kože spoje se elektrode s neurostimulatorom pomoću dvije ekstenzije “žice”, a ispod kože u području prsišta pacijenta stavlja se kućište neurostimulatora, njegova “baterija” – kao kod srčanog elektrostimulatora. Neurokirurg i neurolog zatim stimuliraju pacijenta. Učinak se vidi čim se uključi baterija. Na primjer, pacijent koji ima Parkinsonovu bolest počinje hodati, smanjuje se tremor i rigor, praktično se preporodi.ž
Vrhunski opremljena bolnica
Nakon zahvata pacijent se može baviti sportom, obaviti magnetnu rezonancu i sl. Ograničenja gotovo da i nema.
“To je osjećaj koji vas jako veseli jer ste pomogli pacijentu koji ima indikaciju za duboku mozgovnu stimulaciju. Obavili smo oko 300 takvih operacija”, kaže neurokirurg.
Tu su i zahvati na pacijentima koji su u komi i kojima se na isti način pokušava stimulirati centar za budnost, što znači da se glava pacijenta postavlja u stereotaksijski okvir koji omogućava da se matematički točno dobiju koordinate za svaku jezgru u mozgu, plan do ciljne točke izračunava se vrlo precizno, “u milimetar”. Prije operacijskog zahvata mora se snimiti MR mozga, a na dan operacije postavi se stereotaksijski okvir na glavu pacijenta te se snimi MSCT glave. Pomoću softvera planira se put do ciljne točke – svaka točka u mozgu ima svoje koordinate i tako se izračunaju koordinate za ciljnu točku, “jezgru” koju želimo stimulirati.
“Spomenute okvire izrađuju tvrtke iz Švedske i Njemačke, a mi imamo svoj jedinstven robot razvijen u suradnji s Fakultetom strojarstva i brodogradnje. Taj robot može izračunati koordinate za ciljnu točku te nam može pokazati ulaznu točku i pokazati put do ciljne točke. Radili smo njime puno operacija. Počeli smo biopsijom tumorskog procesa na mozgu, morali smo ispitati točnost robota i jako smo zadovoljni. A svakom smo operacijom unaprijedili robot i praktično ga doveli do savršenstvo”, kaže doktor pokazujući nam netom u operacijsku dvoranu pristigli najnoviji model operacijskog mikroskopa u svijetu, s iznimno oštrom slikom te brojnim drugim mogućnostima, poput prikaza obojenih tumorskih stanica ili krvne žile kod aneurizme nakon davanja kontrasta pacijentu. Taj će uređaj neurokirurzima u KB-u Dubrava podići sposobnost da prema najvišim svjetskim standardima zbrinu najsloženije neurokirurške bolesnike.
“Ravnateljstvu smo obrazložili koliko nam je taj mikroskop bitan, a oni su nam onda odobrili nabavu. S njime, robotom, neuronavigacijskim sustavom, opremljeni smo poput bolnica u inozemstvu, što nam daje nadu da će naši mladi kolege napraviti još korak u budućnost i unaprijediti neurokirurgiju, da budemo rame uz rame s klinikama u svijetu. Jako vjerujem u naš kadar, smatram ga sposobnim. Mi smo nacija koja je jako ambiciozna i snalažljiva, što mi daje veliku nadu. Uostalom, onaj tko upiše medicinu i ide u zdravstvo, mora biti jako ambiciozan i imati velike ciljeve jer rijetko da ćete upoznati liječnika koji želi biti prosječan, svi mi imamo ambiciju biti uspješni, rješavati kompleksne slučajeve, napraviti zahtjevne operacije. A kad uspijemo, sretni smo, onda nekako ima smisla sav trud. Naime, medicinu je teško upisati, teško završiti i nakon šest godina studija imate godinu dana staža i nakon toga idete na specijalizaciju. Najkraća je pet godina, za neurokirurgiju traje šest i pol. Znači, educirate se 12-13 godina i nakon što završite specijalizaciju, trebaju vam još dvije-tri godine da biste bili kvalitetan neurokirurg. I zato mislim da je kadar, pogotovo mladi liječnici i medicinske sestre kao i tehničari, koji rade za male plaće, najjača strana našeg zdravstvenog sustava, koji je u velikim problemima zbog organizacije, raspolaganja novcem koji zdravstvo dobiva i plaćanja usluga u zdravstvu, monopola HZZO-a… “, kaže dr. Fadi Almahariq.
Ovaj neurokirurg voli putovati i uspoređivati hrvatske klinike s inozemnim klinikama, pogotovo s onima najboljima u svijetu.
“Želio bih da i pacijenti u Hrvatskoj imaju skrb poput onih u Londonu, Berlinu, Beču. Ipak, unatoč stručnosti naših liječnika, velika je razlika što se tiče mogućnosti, odnosno financija, pa je brojčano manje suvremene medicinske opreme, operacijskih dvorana i sl”, dodaje.
Najljepše je usrećiti pacijenta i obitelj
“Ono u čemu su oni definitivno bolji od nas je organizacija zdravstvenog sustava. Tu se vidi razlika jer svaki liječnik i medicinska sestra i tehničar ima svoj opis radnog mjesta i radne normative gdje se posao obavlja maksimalno i efi kasno, ali ih se ne opterećuje previše administracijom jer umorni doktori i umorne medicinske sestre ne mogu jednako efikasno odraditi posao kao kad su odmorni”, kaže.
Je li i on umoran, pitamo ga. “Katkad, pogotovo kad se zaredaju velike operacije. I mi smo, na kraju krajeva, ljudi. Ne možeš jednako dobro odraditi posao nakon 24 sata kao kad si bio doma, naspavao se i došao u bolnicu. Kada imamo velike operacije, jako pazimo da ne budemo dežurni prije i nastojimo, ako to stanje bolesnika dopušta, da na operaciju dođemo kada smo u najboljoj formi”, odgovara.
Kompleksna operacija iz prakse koju pamti bila je operacija tumora baze lubanje. Takve su operacije teške jer zahvaćaju sve jako bitne strukture – vidni živac, glavne arterije i mozgovno deblo, a traju od šest do devet sati. Operater tu mora dobro znati anatomiju, ići polako i postupno, pazeći da ništa ne ozlijedi i da ukloni veliki tumor:
“Sve vrijeme koncentrirani ste na ono što radite, osjećate umor i iscrpljenost, ali sve to prođe kada znaš da si napravio dobar posao i da si dobio priliku nekome pomoći. Učinak se vidi odmah, kad se pacijent probudi. Ne postoji nijedan tako lijep i poseban osjećaj nego kada svojim radom i učinkom usrećite neku obitelj jer kad nekoga operirate, usrećili ste i njegove roditelje, sestre, braću, bake, djedove. Naravno, nismo bogovi i ne uspijemo uvijek, ali moramo dobiti snagu da nastavimo dalje”,kaže.
S obzirom na stručnost u svome poslu, logično je da je dr. Fadi Almahariq imao puno ponuda za nastavak karijere u inozemstvu. Kaže kako je jako dobre ponude primio iz Londona i Liverpoola, otvorena mu je i ponuda za odlazak u Dubai, kamo može otići kad god želi: “Svake godine odlazim u Dubai i vidim promjene koje se ondje događaju vrlo brzo. Sad je tamo puno lakše nego u vrijeme kad je otišla moja mama. Kad sam se rodio, u Dubaiju je šest sati bilo struje, pa šest nije. Danas je puno naših tamo, Dubai je atraktivan zbog financija i kvalitete života, ali smatram da mi imamo najljepšu zemlju, samo nam treba mala reorganizacija birokracije da možemo imati sretan i kvalitetan život. Sve te priče o radu u inozemstvu zvuče super, do trenutka kad se morate odlučiti otići izvan Hrvatske. Društveni je život jako bitan, a ja sam predugo ovdje da bih htio promjenu. Moja je velika ljubav nogomet, a baš kao i u njemu, i u medicini morate biti timski igrači. Koliko god ste kao pojedinac jako dobri, ako tim ne funkcionira, nećete postići rezultat” rekao je doc. dr. sc. Fadi Almahariq, a sestre Diana Dragia i Olivera Mihordin poručile su da misle isto kao liječnik i da ni njima nije u planu otići, unatoč puno većim plaćama koje bi u inozemstvu imale.
Autor teksta: Marina Borovac
Fotografije: Robert Anić/Pixsell
