“To se događa drugima – sve dok se jednog dana ne dogodi i meni…” Takvo razmišljanje može se povezati s mnogim fenomenima, a jedno od njih zasigurno je spolno uznemiravanje u javnim prostorima. Dobacivanje prostota, komentiranje izgleda poput “Hej mala, dobra guza!” ili “Izgledaš kao p…”, diranje, praćenje, vrijeđanje, prijetnje napadom i slični oblici uznemiravanja u javnim prostorima su realnost za mnoge žene i LGBTIQ pojedince.
Čak 43 posto Hrvatica doživjelo neželjeno i prisilno dodirivanje tijela!
Iskustva žena, i do sada provedena istraživanja u
svijetu, potvrđuju da ih je većina u nekom trenutku svog života doživjela
spolno uznemiravanje na ulici ili u drugom javnom prostoru. Tako npr. u Egiptu
i Kanadi više od 80 posto žena navodi da su doživjele spolno uznemiravanje u
javnim prostorima. U Jemenu je ta brojka viša od 90 posto (ovdje se definitivno
opovrgava mit da su žene to nasilje same izazvale svojim provokativnim
odijevanjem jer se većina žena u Jemenu odijeva skromno ili se potpuno pokriva)!
U Hrvatskoj nije provedeno istraživanje koje se
bavi spolnim uznemiravanjem žena u javnim prostorima, ali budući da je ulično
spolno uznemiravanje samo jedno od mnogobrojnih oblika nasilja nad ženama i
osobama homosekualne orijentacije, pozvat ćemo se na podatke istraživanja o
seksualnim pravima koje je provela organizacija Ženska soba. Navedeno
istraživanje je provedeno 2005. na uzorku od 1491 žena i dalo je uvid u
rasprostranjenost seksualnog nasilja. Rezultati pokazuju da je neželjene
seksualne primjedbe i vulgarne ponude doživjelo 55 posto žena, a neželjeno i
prisilno dodirivanje tijela 43 posto žena.
Nasilnici su uglavnom žrtvama nepoznate osobe, a ova
vrsta nasilja najmanje je zakonski suzbijana!
Istraživanje o nasilju nad homoseksualnim i
biseksualnim osobama, provedeno krajem 2005. godine na uzorku od 202 osobe (iz
Zagreba, Rijeke i Osijeka), pokazalo je da je svaka druga lezbijka, gej i
biseksualna osoba pretrpjela nasilje zbog svoje seksualne orijentacije u zadnje
4 godine. U tom razdoblju je gotovo 40 posto sudionika i sudionica istraživanja
doživjelo uvrede ili psovke, 20 posto prijetnje fizičkim nasiljem, dok je fizičko nasilje doživjelo 14 posto sudionika i sudionica.
Nasilje su najčešće počinile žrtvama nepoznate osobe, bilo na javnim
otvorenim ili zatvorenim mjestima.
Bez obzira na činjenicu da je spolno ulično
uznemiravanje jedno je od najraširenijih oblika nasilja nad ženama i LGBTIQ
pojedincima, ono je najmanje zakonski suzbijano i prihvaćeno je kao normalno,
kao dio kulture ili života u gradu. Ženama su vjerojatno poznate izjave poput “Pa
zašto radiš problem iz toga, to je samo kompliment“, “Hvala bogu ništa se nije
dogodilo“, “Dovoljno si snažna, možeš se snaći”. LGBTIQ osobe se savjetuje “Prilagodi
svoj izgled” ili ih se pita “Zašto ne možeš izgledati kao prava žena/muškarac?”.
Upravo ovakvim izjavama
se uznemiravanje ignorira ili jednostavno tolerira kao beznačajno, a odgovornost
ili čak krivnja prebacuje na osobu koja je doživjela uznemiravanje.
Je li uistinu potrebno da nas strah od nasilja
ograničava u kretanju javnim prostorom?
Međutim, spolno uznemiravanje u javnim prostorima nije nimalo trivijalno.
Uznemiravanje,
iako ne mora ostaviti fizičke ožiljke, ne znači da ne uzrokuje druge boli – negativne osjećaje poput straha, nemoći, neugode, poniženja. Kod osoba koje su
prethodno doživjele uznemiravanje, seksualni napad, silovanje ili druge vrste
seksualnog nasilja i eksploatacije, čak i neki na prvi pogled “bezazlen“
seksualni komentar može ponovno aktivirati stara iskustva. Kada dođe do toga,
osobi se vraćaju slike, misli i emocije vezane uz proživljeno traumatsko
iskustvo, a mogući su i panični napadi.
Spolno uznemiravanje u javnim prostoru (na ulicama, parkovima, u javnom
prijevozu) utječe i na to kako osobe koriste javni prostor. Od malena su žene u
različitim kulturama odgajane uz savjete i upozorenja o tome kako izbjeći
spolno uznemiravanje i nasilje. Savjeti naših baka i mama odnosili su se na to
da se ne oblačimo provokativno, da se ne krećemo same noću po ulicama, da
izbjegavamo parkove dok smo same i slično. Isto tako i osobe koje po svom
ponašanju i izgledu odstupaju od prihvaćenih rodnih normi uče da javni prostor
nije siguran za njih te da neka mjesta trebaju izbjegavati radi veće mogućnosti
napada na tim mjestima.
Time postaje normalno prilagođavati se, odnosno postavljati
granice u kretanju javnim prostorom radi vlastite sigurnosti. Ali zar nije
apsurdno očekivati od žena i LGBTIQ pojedinaca da prilagode svoje ponašanje
rizicima, umjesto da se radi na smanjenju rizika?
Inicijativa Hollaback – REAGIRAJ Hrvatska zalaže
se za to da javni prostori budu sigurna i uključujuća mjesta!
Na web stranici Hollaback žene i LGBTIQ pojedinci mogu
objaviti svoje iskustvo uličnog spolnog uznemiravanja. Kroz objavu raste
svijest ljudi da se ne radi o izoliranim, pojedinačnim slučajevima te svi mogu
pročitati kako se uznemiravana osoba osjećala u tom trenutku, pa nemamo pravo reći “nije to ništa strašno“.
Raširenost uličnog
spolnog uznemiravanja ozbiljan je društveni problem!
Svaka priča se automatski locira na karti objavljenoj
na stranici i ukoliko postoje više priča iz istog područja, to nam može
poslužiti kao upozorenje drugima da to mjesto nije sigurno. Također, uz priče
svatko može napisati svoje mišljenje/blog o toj temi te pružiti savjete kako
reagirati u situacijama uznemiravanja.
Članice inicijative Hollaback – REAGIRAJ ne
prihvaćaju trivilizaciju uličnog spolnog uznemiravanja, već smatraju da je
uznemiravanje ozbiljan društveni problem, kako zbog svoje raširenosti tako i
zbog posljedica koje izaziva. Borbom protiv ovog fenomena žele pomoći i u borbi
protiv ostalih oblika nasilja nad ženama i LGBTIQ pojedinaca te vjeruju kako se
ravnopravnost i osnaženost žena i LGBTIQ pojedinaca ne može postići ukoliko su
javni prostori mjesta gdje su te skupine izložene omalovažavanju i
uznemiravanju, odnosno nasilju.
I zato ne šuti – REAGIRAJ!
I. Grbavac
