Vjerujem da je živjeti u našem društvu u današnjici vrlo velik izvor bojazni i tjeskobe za svakog. Često se u fobijama krije maska za neke druge bojazni koje nas opterećuju, pa ljudski um odabere jednu stvar kojom će se opteretiti kako ne bi mislio o realnim problemima.
Jutros sam, dok sam još pio kavu i sređivao misli prije nego se krenem spremati za posao, dobio mail jedne jako drage suradnice s upitom bih li napisao članak o kancerofobiji. Zastao sam na tren, i prva mi je reakcija bila da odgovorim kako nisam kompetentan… Zatim sam, naravno, konzultirao dobrog doktora Google-a, da vidim s čime imam posla. A on mi je prvo izbacio sljedeće:
Kancerofobija (lat. cancer: rak + -fobija), neopravdani, pretjerani strah od bolesti raka.( on-line izdanje Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža).
Dakle, to smo definirali.
Dalje, krenuo sam razmišljati o tome kako o kancerofobiji kao takvoj ne znam mnogo. Ali s druge strane, stjecajem okolnosti, o samom raku znam poprilično. I, kako volim izazove, odgovorio sam: „Može. U 11 se bacam na posao i napisat ću jedan kraći tekst.“
Istraživanja o kancerofobiji
Zatim sam se bacio na malo istraživanje o tome što se online o kancerofobiji može pročitati. Pošto nisam liječnik, nisam psihijatar, psiholog niti psihoterapeut, nego čisto jedan prosječni muški primjerak koji gazi asfaltom svakodnevno, bacio sam se na čitanje foruma. Glas naroda! I ostao prilično zatečen.
Na jednom sam forumu pročitao da je porast broja oboljelih u odnosu na nekoliko godina unatrag čak 110 posto. Na istom forumu netko drugi spominje podatak o 30 posto povećanom broju oboljelih, kao posljedica rata i ratnih zbivanja.
Moram priznati da me u prvi tren „oprala“ ljutnja i osuđivanje ljudi koji pišu ovakve stvari i pothranjuju strahove sebi i drugima. Morao sam napraviti pauzu…
Razumjet ćete, nisam baš sasvim nepristran u ovoj priči. Zadnjih mjeseci bavim se rakom i ljudima koji su od njega oboljeli, i članovima obitelji tih ljudi većinu svog vremena. Svakodnevno odgovaram na njihove mail poruke, telefonske pozive, upite… Da stvar bude bolja, u mojoj bliskoj okolini imam troje oboljelih i s njima i njihovim najbližima dijelim radosti i tuge i neizvjesnosti svakoga dana.
Strah od samoće
I znate što? Ljudi suočeni s rakom nemaju puno vremena za strah. Razmišljaju o svom životu i odnosima s ljudima koji ih okružuju, bore se za svoje zdravlje i žive dan po dan najbolje kako mogu. Ponekad ih, naravno, uhvati malodušnost, bojazni, neizvjesnost, ljutnja… Veći im problem predstavlja izoliranost kojoj povremeno budu izloženi, jer svi mi koji smo im bliski ne znamo kako bismo se sami nosili s njihovom bolesti, kako bismo s njima razgovarali. I tako se u šutnji polako udaljimo… I ja sam se sam našao u situaciji kada sam morao skupiti hrabrost, otkucati onih par brojeva i reći: „Čuo sam, strašno mi je žao. Kako si?“ Odgađao sam taj trenutak par dana, jer sam se bojao što ću čuti s druge strane i kako ću se s time nositi. Na kraju, sve su to meni i dalje isti dragi ljudi, vodimo iste razgovore kao i uvijek, smijemo se, planiramo… Ponekad razgovaramo o bolesti, o boli, o kemoterapiji, o tuzi i ljutnji… I zaplačemo zajedno. Ali, i to je ok.
Razmišljao sam puno o ljudima koji se nerazumno boje obolijevanja od raka, koji naglo mijenjaju stil života, opsjedaju liječničke ordinacije, troše ogromne iznose novaca za skupe preglede i dijagnostičke postupke. I iz trenutka u trenutak žive u strahu. I to je zapravo strašno.
Poželio sam svim ljudima koji pate od kancerofobije da se znaju smijati s ljudima koji ih vole. I ako treba da znaju i zaplakati. I poželio sam im da ih ljudi koji ih okružuju znaju saslušati, i da ne odmahuju samo rukom kad im govore o svojim strahovima, nego da razumiju da imaju ozbiljan problem i ponude im pomoć. A nekad je doista dovoljno znati samo slušati.
Radim u Koaliciji udruga u zdravstvu, koju ujedno i vodim. Riječ je o krovnoj organizaciji udruga pacijenata u Republici Hrvatskoj i okupljamo 84 organizacije koje se bave različitim grupacijama oboljelih osoba i njihovih najbližih. Mnoge od njih bave se pacijentima oboljelima od raka i njihovim članovima obitelji, te smo njih odlučili okupiti u zajedničku platformu pod nazivom Onkologija.hr. Namjera joj je da zajedničkim snagama pronesemo glas onkoloških pacijenata i da zastupamo njihove interese na razini javnih politika. Uz to, pokrenuli smo i elektronsku platformu na www.onkologija.hr kako bismo savjetima i informacijama pomogli oboljelima od raka i njihovim obiteljima, uputili ih na programe podrške koje provode udruge oboljelih po pojedinim sijelima raka, a najviše kako bismo pomogli onima koji ni nemaju organizacije koje zastupaju njihove interese i potrebe.
Ovdje bih spomenuo i nekoliko podatka iz Usporednog izvješća o dostupnosti onkoloških lijekova u Europi (Jönsson, Lindgren, Hofmarcher, Wilking 2016.) izrađeno za Integrated Healthcare Enterprises (IHE), koje je objavljeno 22. lipnja 2016.
Hrvatska je, prema podacima za 2014., u skupini zemalja sa znatnom stopom porasta učestalosti malignih bolesti, zajedno s Latvijom, Maltom, Portugalom i Rumunjskom. Porast stope učestalosti onkoloških bolesti ujedno povećava troškove dijagnostike i liječenja te time opterećuje zdravstveni sustav i cijelo društvo.
Porast obolijevanja od raka u Europi od 1995. do 2014. iznosi 30 posto, ali autori to pripisuju porastu broja udjela starijeg stanovništva, te većem broju otkrivenih oboljelih, prije negoli samoj povećanoj učestalosti obolijevanja.
Pratio sam na forumu pisanje jedne gospođe, očito inteligentne i obrazovane, koja je redovno posjećivala psihoterapeuta i jako se ljutila jer je on s njom pokušao doći do izvora njenog straha. Na kraju je sjajno sama sebe analizirala, izlazeći iz začaranog kruga pisanja o vlastitoj kancerofobiji (navodim na forumu objavljeni tekst) :
“Čega se ja bojim…
1. strah da ću ostati sama u emocionalnom smislu
2. strah da ću se razboljeti i biti nemoćna
3. strah da me drugi neće prihvatiti takvu kakva jesam nego da moram biti savršena
4. strah od života koji je preda mnom
Evo u grubo sam ti napisala, ali ja sam svjesna da sam ja zapravo jedan veliki papak, možda pomalo sam svjesna da nije problem u raku nego u meni i problemu koji sam potisnula ali nemogu se baviti tim problemom kad mislim o raku…
Glupača!!!!!”
Ja nikako ne mislim da je gospođa Glupača!!!!!!! Zapravo kad sam čitao što je kroz određeno vrijeme pisala, vidio sam jako hrabru osobu koja se čvrsto odlučila suočiti sama sa sobom. U nekom se trenutku čak i počela s cijelom pričom dobro zabavljati i prožela je svoje pisanje dubokom autoironijom.
Zato bih svima koji pate od kancerofobije preporučio da što prije potraže stručnu psihološku ili psihijatrijsku pomoć, a svima koji ih okružuju da im pruže podršku u njihovom suočavanju s vlastitim strahovima. Jer svakome je najteža njegova nevolja. I najrealnija je.
Dok sam ovo pisao, nazvao sam svoju bolesnu prijateljicu. Razgovarali smo o tome kako se osjeća nakon kemoterapije, o tome kako je dobila nove lijekove protiv boli i kako joj je sad mnogo lakše. Razgovarali smo o ljudima s kojima bi se voljela čuti i vidjeti. Dogovorili smo se da se vidimo tijekom vikenda… Smijali smo se zajedno. Kad smo prekinuli razgovor, malo sam zaplakao. Sam. I počeo se radovati vikendu…
Foto: Shutterstock
