“Da me voliš ti bi znao što ja želim.“
“Zar ne vidiš kako se osjećam.“
“Trebao bi znati da to volim.“
“Kako ne vidi što meni treba?“
Izjave su koje Biljana često koristi u svome životu. Do ludila ju dovodi činjenica da njen muž nije sposoban prepoznati njene potrebe. Nikako joj to nije jasno i strahovito ju ljuti.
Evo baš jučer sjede u sobi i gledaju televiziju. Ona je imala užasno loš dan. Na poslu su je gotovo doveli do ludila i jedva je čekala da dođe kući i malo se odmakne od loše atmosfere. A što ju je kod kuće dočekalo? Miro koji nije u stanju dovesti stan u kakvo takvo podnošljivo stanje. Hvala Bogu djeca su kod bake što bi moglo utjecati na Mireka da joj ponudi masažu da se bar malo opusti. Ali…ništa od toga.
I opet se ponovila jedna od tisuću sedamsto i pedeset situacija. Ma koliko god bila umorna i to se evidentno vidjelo na njoj, ma koliko god puta uzdahnula očajnički želeći da ju barem zagrli… ništa. On poput neandrtalca šeće po dnevnom boravku, pjevuši i sav sretan se posvetio spajanju najdražih mu igračaka, novih aparatura u koje se ona niti najmanje ne razumije. Tu i tamo joj se obrati sa smiješkom na licu “vidi ljubavi još malo i imati ćemo pravo kućno kino“ dok svaki atom njena bića vrišti “Boli me briga za kućno kino, idiote…meni treba zagrljaj“. Vrišti biće, ali ne i ona sama. I naravno da je ljuta, pa kako ne vidi da joj je dosta svega i da joj je hitno potrebna utjeha.
Njeno puhanje postaje sve jače i pretvara se u otvoreno neprijateljstvo, zbog čega Miro ostaje u šoku i ništa, ali baš ništa mu nije jasno. Prevrtio je film u glavi nekoliko puta i nije dokučio što je krivo napravio i zbog čega Biljana tako izgleda. Pojavilo mu se sto upitnika i na niti jedan nije imao odgovor.
O čemu se ovdje zapravo radi?
Biljana od svog supruga očekuje da joj čita misli. Njegova nemogućnost da to čini ju ljuti i ona gomila neželjene osjećaje ne rješavajući sama situaciju.
Takvo ponašanje u teoriji transakcijske analize naziva se pasivno agresivna adaptacija. Problem kod pasivno agresivnih ljudi jest što svoju potrebu da se drugi pobrinu za njih ne žele direktno uputiti već očekuju da im drugi ljudi čitaju misli. S obzirom da je to praktički nemoguće njihova potreba ostaje nezadovoljena i to ih ljuti. Kako se i dalje ništa ne događa i oni ništa ne čine već i dalje ostaju pasivni te na sve moguće načine pokušavaju drugoj osobi nametnuti osjećaj krivnje pri čemu su u svojoj pasivnosti izuzetno agresivni.
Pozadina takvog ponašanja jest strah od odbijanja. Radije će ostati nezadovoljene potrebe nego direktno tražiti ono što trebaju.
Ukoliko ste se prepoznali u ovom obrascu dopustite si taj užitak da ponekada nešto direktno tražite. Ništa se strašno neće dogoditi. Druga strana će ili odgovoriti na vaš zahtjev, ili će odbiti. Svi mi imamo pravo i kapacitete tražiti nešto, a druga strana ima pravo to isto odbiti. Ono što valja imati na umu da mi onda imamo izbor, što dalje s tim. Ponavlja li se često da nas druga strana odbije možemo razmisliti hoćemo li ostati u odnosu s njom. Ukoliko se to događa dovoljno rijetko da takvo ponašanje ne možemo nazvati pravilom sasvim je u redu da druga strana neki puta sebe pretpostavi nama.
Stručnjaci iz Centra Proventus na svojim radionicama, treninzima, terapijama kao osnovnu pretpostavku u radu s ljudima njeguju ideju da svaka osoba ima kapacitete za osjećaje i mišljenje te da ima sve što je potrebno da se brine za sebe.
Takav stav ljudima pomaže da razvijaju svoje sposobnosti i preuzimaju odgovornost u svoje ruke. Ovisiti o drugima, kratkoročno može biti lakše, ali oslanjanje na sebe dugoročno pruža puno veće mogućnosti izbora te osjećaj slobode. Oslanjanje na sebe naravno ne isključuje mogućnost da tražimo pomoć, ponekada nam je potrebna, no ukoliko nas netko odbije mi ćemo dalje tražiti nove mogućnosti ne ulazeći u poziciju Žrtve koja nema izbora.
Autorica teksta:
Jelena Vrsaljko,
dipl.soc.rad
psihoterapeut, NLP
trener
certificirani trener komunikacijskih vještina
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
