Iako je ronjenje izuzetno siguran sport kada se provodi po pravilima, dekompresijska bolest predstavlja ozbiljan rizik. Razumijevanje njezinih uzroka, simptoma i prevencije presudno je za sigurnost svakog tko istražuje podvodni svijet.
Dekompresijska bolest (DB), poznatija i kao “kesonska bolest”, složeno je medicinsko stanje koje prvenstveno pogađa ronioce, ali i pilote te radnike u kesonima, a povezano je s naglim smanjenjem tlaka okoline. Tijekom urona, tijelo apsorbira inertne plinove iz zraka koji se udiše, ponajviše dušik, koji se otapa u krvi i tkivima. Sve dok je ronilac pod tlakom, otopljeni plin ne predstavlja problem. Međutim, ako je izron prebrz, tlak se smanjuje brže nego što tijelo može eliminirati višak plina kroz pluća. U tom se trenutku događa proces sličan otvaranju protresene boce gaziranog pića: dušik prelazi iz otopljenog u plinovito stanje, formirajući mjehuriće u tkivima i krvotoku. Ti mjehurići mogu uzrokovati mehanička oštećenja, blokirati protok krvi i izazvati složene upalne reakcije u tijelu, što rezultira širokim spektrom simptoma. Važno je razlikovati dekompresijsku bolest (DCS) od dekompresijske bolesti u širem smislu (DCI), koja obuhvaća i arterijsku plinsku emboliju (AGE), stanje kod kojeg mjehurići zraka zbog oštećenja pluća ulaze izravno u arterijsku cirkulaciju, što se smatra još opasnijim.
Simptomi su izrazito varljivi
Simptomi dekompresijske bolesti mogu biti izrazito varljivi i kretati se od blage nelagode do po život opasnih stanja. Najčešće se javljaju unutar nekoliko minuta do 12 sati nakon izrona, no u rijetkim slučajevima mogu se pojaviti i kasnije, osobito ako ronilac nakon ronjenja putuje zrakoplovom. Lakši oblik, poznat kao Tip I, obično uključuje bol u zglobovima i mišićima, najčešće u ramenima i laktovima, što je i dovelo do popularnog naziva “the bends”. Mogu se javiti i neuobičajen umor, svrbež kože te pojava mramoriranog osipa poznatog kao cutis marmorata. Teži oblik, Tip II, zahvaća središnji živčani sustav i vitalne organe. Simptomi mogu uključivati vrtoglavicu, trnce, utrnulost, slabost ili čak paralizu udova, poteškoće s disanjem, bol u prsima, probleme s vidom i ravnotežom, zbunjenost te, u najtežim slučajevima, gubitak svijesti i cirkulatorni šok. Problem je što se mnogi od ovih simptoma, poput umora ili glavobolje, lako mogu pripisati dehidraciji ili fizičkom naporu, što može odgoditi traženje ključne medicinske pomoći.
Simptomi mogu uključivati vrtoglavicu, trnce, utrnulost, slabost ili čak paralizu udova, poteškoće s disanjem, bol u prsima, probleme s vidom i ravnotežom, zbunjenost te, u najtežim slučajevima, gubitak svijesti i cirkulatorni šok. Problem je što se mnogi od ovih simptoma, poput umora ili glavobolje, lako mogu pripisati dehidraciji ili fizičkom naporu
Iako je prebrzi izron najpoznatiji uzrok, rizik od razvoja dekompresijske bolesti ovisi o nizu čimbenika. Profil ronjenja, odnosno kombinacija dubine i vremena provedenog na dnu, najznačajniji je faktor; dublji i duži zaroni povećavaju količinu apsorbiranog dušika. Ponavljani zaroni unutar kratkog vremenskog perioda također povećavaju rizik jer tijelo možda nije stiglo u potpunosti eliminirati dušik iz prethodnog urona. Individualne predispozicije igraju važnu ulogu. Dehidracija, umor, pretilost i starija životna dob povećavaju osjetljivost. Fizički napor tijekom ili neposredno nakon ronjenja može potaknuti stvaranje mjehurića, dok ronjenje u hladnoj vodi utječe na cirkulaciju i može usporiti otpuštanje plinova. Letenje nakon ronjenja posebno je rizično jer smanjeni tlak u kabini zrakoplova dodatno potiče širenje postojećih mikromjehurića. Čak i anatomske specifičnosti, poput otvorenog foramena ovale (PFO), malog otvora na srcu prisutnog kod otprilike 25 posto populacije, mogu omogućiti da mjehurići zaobiđu plućni filter i uđu izravno u arterije.
Prevencija i liječenje
Najbolji lijek za dekompresijsku bolest je prevencija, koja se temelji na disciplini i strogom poštovanju sigurnosnih protokola. Ključno je uvijek roniti unutar granica definiranih ronilačkim tablicama ili, još bolje, koristiti ronilačko računalo koje u stvarnom vremenu prati profil urona i izračunava sigurne granice. Najbolji načini prevencije dekompresijske bolesti uključuju i kontroliranu brzinu izrona, koja nikada ne smije biti prevelika, te obavezno izvođenje sigurnosnog zastanka na dubini od pet metara u trajanju od najmanje tri minute. Ovaj zastanak daje tijelu dragocjeno dodatno vrijeme za sigurno otpuštanje viška dušika. Održavanje dobre hidracije prije, tijekom i nakon ronjenja ključno je jer dehidriranost zgušnjava krv i otežava eliminaciju plinova. Izbjegavanje alkohola i napornih fizičkih aktivnosti nakon ronjenja također značajno smanjuje rizik.
Prva pomoć kod sumnje na dekompresijsku bolest je hitno davanje 100-postotnog kisika, što pomaže u ispiranju dušika i poboljšava opskrbu tkiva kisikom. Unesrećenog ronioca treba poleći, utopliti i hidrirati vodom, a zatim bez odgode organizirati hitan medicinski transport
Ako se unatoč svim mjerama opreza pojave simptomi, presudna je brza i ispravna reakcija. Prva pomoć kod sumnje na dekompresijsku bolest je hitno davanje 100-postotnog kisika, što pomaže u ispiranju dušika i poboljšava opskrbu tkiva kisikom. Unesrećenog ronioca treba poleći, utopliti i hidrirati vodom, a zatim bez odgode organizirati hitan medicinski transport. Jedino učinkovito liječenje je rekompresijska terapija u hiperbaričnoj komori. Tamo se ronioca izlaže povišenom tlaku, što dovodi do smanjenja volumena mjehurića i njihovog ponovnog otapanja u krvi. Tlak se zatim postupno i kontrolirano smanjuje, omogućujući tijelu da na siguran način eliminira višak plina. Važno je naglasiti da čak i ako se simptomi povuku nakon davanja kisika, ronilac se mora podvrgnuti liječničkom pregledu jer postoji rizik od njihovog ponovnog javljanja i trajnih oštećenja ako se stanje ne liječi adekvatno. ( Ordinacija.hr )
