O tvrdnji američkih oftalmologa i neurologa kako 3D filmovi mogu uzrokovati glavobolje, posljednjih se dana intenzivno raspravlja. Tome je pridonijela i popularnost kino hita “Avatar”, u čijim trodimenzionalnim kadrovima mogu uživati i Hrvati. Je li nam nova tehnologija donijela i novu opasnost za zdravlje?
Adrian Lukenda, spec. oftalmologije
S američkim se kolegama slaže i Adrian Lukenda, poznati zagrebački specijalist oftalmologije iz KB Dubrava i Očne poliklinike Opto Centar. Gledanje 3D filmova zaista može izazvati glavobolje, potvrdio nam je.
“Naime, kod nekih osoba mozak teško može ujediniti blago različite slike koje dobiva iz oba oka. Takva sposobnost fuzije slika osnovni je preduvjet za razvoj stereovida. Iako mozak ima i druge načine kako prepoznati dubinu, odnosno treću dimenziju, osoba sa slabo razvijenim stereovidom imat će velikih poteškoća u gledanju 3D filmova”.
Poteškoća u gledanju najnovijeg 3D uratka Jamesa Camerona imala je i 25-godišnja Zagrepčanka Lana. I ona je, poput brojnih Hrvata, pohrlila odgledati najnoviji trodimenzionalni kino hit.
“Prvi puta u životu sam gledala 3D film i, iako mi je to početnih 15-ak
minuta bilo zanimljivo i impresivno, na kraju sam izašla iz kina s
teškom glavoboljom. Nisam naviknuta na trodimenzionalnu sliku, i cijelo
sam se vrijeme imala potrebu “odmaknuti” od filmskog platna. Osjećaj je
preintenzivan, i zahtijeva previše pozornosti, pa sam se cijelo vrijeme
trajanje filma pokušavala prilagoditi na takav način gledanja. Zato sam
se i osjećala iscrpljeno, umorno, a i užitak u filmu je bio puno manji.
Kao što sam na početku napomenula, prvi sam puta gledala 3D film, a ako
su prvi dojmovi i najtočniji, vjerojatno je to bilo i zadnji put!”, zaključila je Lana.
Većina današnjih uređaja za prikaz 3D filmova koristi posebnu tehniku za snimanje i prikaz dviju različitih slika, sličnu principu rada naših očiju, objašnjava oftalmolog Lukenda.
“Takve različite slike prikazuju se na LCD ekranu s različitom polarizacijom, bilo naizmjenično više puta u sekundi ili istovremeno jedna iznad druge. Kako bi dobili dojam prostornosti, gledatelji moraju nositi posebne naočale s polariziranim lećama kroz koje svako oko vidi drugačiju sliku. U 80-im godinama prošlog stoljeća bili su popularni slični 3D sustavi koji su umjesto polarizirajućih naočala koristili naočale s crvenim i plavim lećama, no prikaz s takvim sustavima ipak je bio slabije kvalitete”, nastavlja oftalmolog Lukenda i dodaje kako bi se osoba koja osjeti značajniji napor prilikom gledanja 3D filmova prikazanih na kvalitetnim uređajima svakako trebala javiti oftalmologu.
“Iako je broj osoba koje nemaju razvijen stereovid razmjerno malen, značajan je postotak osoba koje imaju neki oblik strabizma (škiljavosti). To se posebno odnosi na tzv. latentne strabizme kod kojih otklon očiju nije vidljiv. Tek kada se, primjerice, polarizirajućim naočalama za gledanje 3D filmova oči razdvoje i isključi sposobnost fuzije slika može se primijetiti kako jedno oko odlazi „prema van“ ili „prema unutra“. Ukoliko se na očnom pregledu utvrdi takav problem, liječnik za smanjenje smetnji može propisati naočale s prizmama“, zaključio je.
Ako ste pomislili da po završetku prikazivanja “Avatara” 3D tehnologija postaje stvar prošlosti, varate se. Netom završeni Međunarodni sajam potrošačke elektronike (CES) u Las Vegasu, za ovu je godinu najavio pravu revoluciju 3D tehnologije u našim domovima. Tako nas uskoro očekuje 3D kućno kino s naprednim 3D televizorom, sofisticiranim 3D Blu-ray playerom i modernim 3D naočalama s aktivnim kapcima. Ima li tome kraja?
K. Ramić
