Rameni zglob je najpokretljiviji, ali ujedno i najnestabilniji zglob ljudskog tijela. Pokretljivost mu omogućuje obilna zglobna čahura te nesrazmjer između veličine glave nadlaktične kosti i čašice lopatice. Glava nadlaktične kosti je 3 puta veća od čašice. Glenohumeralni ligamenti koji su sastavni dio zgobne čahure glavni su stabilizatori ramena.
I naš najmanji, svakodnevni pokret, poput uzimanja šećera sa zadnje police našeg ormara, postavljanja remena na hlače, ili pak zamah reketom u tenisu izvediv je isklučivo zbog velike fleksibilnosti ramenog zgloba. Zima je u punom jeku, sezona skijanja je počela i nužno je istaknuti da su upravo ozljede ramena česte ozljede na skijanju.
Nestabilnost nastaje kao posljedica traume, sportskih ozljeda nakon pada na rame, lakat ili šaku, kao rezultat preopterećenja ili je pak posljedica genetskih faktora, gdje je dominantna labavost ligamenata i čahure. U većini slučajeva nastaje kod sportaša, češće kao posljedica ozljede u kontaktnih sportova kao što su nogomet, košarka, rukomet, hokej ili ragbi.
Rame najčešče iskače u dobi između 15 do 30 godina, i to češće kod muškaraca
I naš najmanji, svakodnevni pokret, poput uzimanja šećera sa zadnje police našeg ormara, postavljanja remena na hlače, ili pak zamah reketom u tenisu izvediv je isklučivo zbog velike fleksibilnosti ramenog zgloba. Zima je u punom jeku, sezona skijanja je počela i nužno je istaknuti da su upravo ozljede ramena česte ozljede na skijanju.
Rameni zglob stabiliziraju ligamenti, mišići i zglobna čahura
Rameni zglob možemo jednostavno promatrati kao spoj između glave nadlaktične kosti i čašice lopatice. Pokušajmo zamisliti lopticu u plitkoj praznoj šalici čaja. Okrenemo li šalicu za 90 stupnjeva, dakle horizontalno, loptica ispada. Da se tako nešto ne bi dogodilo u ramenu, postoje brojne strukture koje djeluju kao «stabilizatori». Tu spadaju kompleksi ligamenata, mišića te obilna zglobna čahura. Takozvani glenohumeralni ligamenti sastavni su dijelovi zglobne čahure i glavni su stabilizatori u ramenu, ipak struktura koja se najčešće oštećuje je labrum. To je hrskavična struktura koja okružuje čašicu lopatice, povećava njen volumen te doprinosi stabilnosti zgloba. Nestabilnost nastaje ukoliko se ozlijedi jedna ili kombinacija ovih struktura.
Vrste nestabilnosti ramenog zgloba
Ovisno o smijeru pomaka glave nadlaktične kosti iz čašice nestabilnosti dijelimo na prednju, stražnju te višesmjernu. Iste možemo podjeliti na djelomične tzv. subluksacije ili potpune tzv. luksacije, kod kojih je glava čitavom svojom površinom izvan čašice. Najčešća je prednja nestabilnost dok je stražnja rijetka i često se kasno dijagnosticira. Kod višesmjerne nestabilnost dominantna je donja nestabilnost udružena sa prednjom ili stražnjom, a većina bolesnika ima i opću labavost zglobova.
Valja napomenuti da osim mekotkivnih ozljeda kod nestabilnosti može doći i do ozljeda koštanih struktura, i same čašice i glave nadlaktične kosti. Nestabilnost je tada izraženija, mogućnost od ponovnog iščašenja je veća, a i samo je liječenje znatno kompliciranije. Mlađe osobe često pate od tzv. habitualnih, ponavljajućih luksacija. Kod svake ponovljene luksacije oštećenje postaje veće te se ubrzavaju degenerativni procesi samog zgloba.
Važnost kvalitetne dijagnoze
Kliničkim testovima i dijagnostičkim pretragama možemo prepoznati stupanj ozljede i u skladu s tim odrediti pristup liječenju.
U kliničkom pregledu pacijenata sa nestabilnosti ramena iz pažljivo uzete anamneze saznajemo više o prijašnjim traumama ili iskakanju ramena. U ambulanti kod izvođenja određenih testova, pokreta u ramenu pacijenti najčešće navode bol i strah od iščašenja.
Obzirom na simptome te na stupanj oštećenja pacijente možemo tretirati konzervativnim ili operativnim pristupom. Kod blage nestabilnosti dijagnostika je otežana, u kliničkom nalazu pacijent navodi samo blagu bol u ramenu dok je prepoznavanje oštećenja ograničeno i upotrebom dijagnostičkih metoda kao što su magnetska rezonanca, rentgen i ultrazvuk. Kod takvih pacijenata artroskopskim pristupom moguće je istovremeno prepoznati i popraviti oštećene strukture. Kod potpune nestabilnosti (luksacije) pacijentu je pažljivim tehnikama potrebno reponirati, namjestiti rame te nakon toga odrediti adekvatnu terapiju.
Konzervativni pristup sastoji se u modifikaciji aktivnosti, fizikalnoj terapiji te imobilizaciji. Fizikalnom terapijom jačamo mišiće ramena, prvenstveno mišiće rotatorne manšete, stabilizatore ramenog obruča.
Artroskopija, standard u liječenju nestabilnost u ramenu
U pacijenata kod kojih konzervativni tretman nije dao zadovoljavajuće rezultate operativni pristup je jedina opcija. Cilj operacije je vraćanje normalnih anatomskih odnosa u rameni zglob. Danas je artroskopski pristup standardna procedura za liječenje svih vrsta nestabilnosti ramena. Milimetarskim ulazima prikaže se rameni zglob, detektiraju se oštećene strukture te se pristupi popravljanju istih. Prednosti kao što su odlična vizualizacija, mali kirurški rez, smanjenje trajanja operacije i hospitalizacije uz manji broj komplikacija omogućili su artroskopiji da postigne status «zlatnog standarda» u liječenju nestabilnosi ramenog zgloba.
Nakon operativnog zahvata za vraćanje punog opsega pokreta prijeko je potrebna adekvatna fizikalna terapija. U prva četiri tjedna nosi se stabilizacijska ortoza za rame, a nakon toga ortoza se uklanja i slijede vježbe stabilizatora lopatice uz jačanje mišića ramenog obruča. Do kraja osmog tjedna potrebno je uspostaviti pun opseg pokreta uz progresiju aktivnog pokreta, dok povratak sportu slijedi nakon šest mjeseci od operativnog zahvata.
Foto: Shutterstock
