Mučnina, žgaravica i bol u gornjem dijelu trbuha prvi su pokazatelji gastritisa. O ovoj neugodnoj bolesti tim Ordinacije.hr razgovarao je s mr. sc. Stankom Popijač-Ključar iz Poliklinike Popijač Ključar.
Što je gastritis i na koje se tipove dijeli?
Gastritis je bolest koja označava upalu želučane sluznice. Sluznica je dio stijenke želuca, i to njen unutrašnji sloj koji je građen od specijaliziranih žlijezda čija je primarna uloga lučenje želučane kiseline, unutarnjeg faktora i pepsinogena. Da stanice ne bi bile oštećene vlastitim probavnim enzimima, na sluznici postoji protektivni sloj koji je sluzav-mucinozan. Želudac, uz sluznicu, u stijenci ima još i sloj glatkih mišića čijim pokretanjem (kontrakcijom i relaksacijom) dolazi do mrvljenja hrane te njene evakuacije iz želuca u tanko crijevo. Mišićni sloj oblaže treći, zaštitni sloj, tzv. seroza.
Kronični gastritis se dijeli u tri skupine: I/ erozivni i hemoragijski tip, II/ neerozivni tip , III/ posebni tipovi.
Što ga uzrokuje?
Najčešći uzroci prvog (erozivnog) tipa su: lijekovi (osobito nesteroidni antireumatici – NSAR), alkohol, korozivna sredstva (lužine i kiseline), željezo, kokain, kemoterapija. Potom slijede traume želučane sluznice (mehaničko oštećenje, npr. postavljena nazogastrična sonda, napinjanje pri povraćanju, strana tijela, neki endoskopski postupci koji se koriste kod zaustavljanja krvarenja iz želuca), potom vaskularne promjene (ishemija, vaskulitis), potom refluksne ozljede (stanje nakon operacija želuca).
Drugi ili neerozivni tip kroničnog gastritisa najčešće je uzrokovan infekcijom bakerijom Helicobacter pylori, a vidi se i kod perniciozne anemije i atrofije želučane sluznice bez perniciozne anemije.
Koji su simptomi?
Simptomi kroničnog gastritisa su jako varijabilni.
Mnogi bolesnici osjećaju pečenje i/ili žarenje u predjelu želuca, mučnine, nagon na povraćanje do povraćanja, nadutost, podrigivanje, žgaravice. Neki bolesnici navode jake bolove u gornjem dijelu trbuha (tupe ili grčevite), neki opisuju samo osjećaj nelagode. Simptomi su nekad višestruki, brojni, jači kad bolesnik duže vrijeme ne uzima hranu. Nekad su tegobe oskudne ili se pojavljuju i pojačavaju nakon uzimanja hrane. U svakom slučaju, ne postoje karakteristični znakovi koji su potpuno jednaki za svakog bolesnika koji boluje od kroničnog gastritisa. Često i liječnici nakon uzimanja podataka o tegobama navode da se bolesnik tuži na “nespecifične simptome” u gornjem dijelu trbuha. Kod pregleda je zato važno uzeti precizne podatke o svim prethodnim i aktualnim drugim bolestima od kojih se bolesnik liječio ili se liječi, precizno uzeti podatke o svim lijekovima i pomoćnim ljekovitim sredstvima (uključujući biljne pripravke), o prehrambenim navikama (mnogi bolesnici preferiraju neke vrste namirnica, a druge izbjegavaju iz raznih razloga, često bolesnici ne uzimaju redovito hranu (“ne stignu”, “nisu ujutro gladni”, često su na nekoj vrsti dijete).
Napominjem da su simptomi kroničnog gastritisa vrlo slični jednoj drugoj bolesti kod koje ne postoji upala želučane sluznice, a to je funkcionalna dispepsija i koja se dijagnosticira i liječi drukčije. Zbog nedovoljnog iskustva liječnika koji se ne bave tom problematikom, katkad i na inzistiranje samoh bolesnika (uglavnom se radi o ženama srednje dobi), bolesnici koji boluju od funkcionalne dispepsije često su bez opravdanja podvrgnuti nepotrebnim pregledima i skupoj terapiji koja je u takvim slučajevima neefikasna.
Na koji se način otkriva gastritis?
Dijagnoza kroničnog gastritisa postavlja se endoskopski, dakle bolesnik se upućuje na gastroskopiju. Gastroskopija osigurava vizualizaciju želučane sluznice, tako da endoskopičar opisuje u nalazu da li je i u kojem obliku i opsegu neki dio želučane sluznice makroskopski promijenjen (postoji li upalno crvenilo, postoje li vidljiiva oštećenja- erozije, hemoragija, ulkusi, izrasline i sl.). Dodatno se tijekom endoskopskog pregleda, zbog preciznog definiranja dijagnoze i zbog planiranja terapije, uzimaju uzorci tkiva za histološku dijagnozu. Patolog nakon specifične obrade tako dobivenih uzoraka žel.sluznice postavlja konačnu dijagnozu. Često bolesnici dolaze na pregled gastroenterologu s nalazom prethodno učinjenog ultrazvuka trbuha ili radiološkom snimkom želuca (rtg. želuca) i dijagnozom gastritisa, no te pretrage premda pomažu jer otklanjaju neki drugi mogući uzrok tegoba, nisu dijagnostičke za kronični gastritis. Bolesnici često izbjegavaju gastroskopiju zbog neugode te pretrage, no ona je ključna upravo zbog uzimanja nalaza za histološku analizu, jer i kod bolesnika koji imaju minimalne tegobe kroz duže vrijeme, histološki nalaz može biti ozbiljan.
Moraju li se pacijenti pridržavati nekih prehrambenih pravila?
Terapiju lijekovima, a kod blagih oblika gastritisa i kao jedini postupak, podupire prehrana. Tu postoje prave zamke, jer bolesnici često (zbog razumljivo nedovoljnog znanja o normalnom slijedu probavnih procesa, a tako i o patološkim zbivanjima u želucu ne znaju mnogo) posižu za raznim pisanim materijalom o “zdravoj prehrani”, koja se u njihovom slučaju ne pokazuje djelotvornom u smislu poboljšanja subjektivnih tegoba. Osnovna bi poruka bila da se pokušaju uzimati manji i češći obroci tijekom dana, jer to osigurava zaštitu sluznice uzetom hranom. U pravilu će uzimanje većih količina voća i povrća (osobito sirovog) pogoršati tegobe, dok će kruća i lagano pripremljena hrana (kuhana, bez jakih začina i masnoća) djelovati bolje za zaštitu sluznice. Često u praksi susrećemo da bolesnici ujutro kao prvi obrok jedu voće, što je kod gastritisa neprihvatljivo. Također je česta situacija danas da žene u postmenopauzi zbog dokazane ili predmnijevane osteopenije ili osteoporoze uzimaju veće količine mlijeka, jogurta i dodatno tablete kalcija, što također pogoršava subjektivne tegobe kod gastritisa.
Koji su načini liječenja?
Liječenje gastritisa ovisi o uzročnom faktoru, težini i karakteru tegoba i o histološkom nalazu želučane sluznice. Erozivni gastritisi najčešće se susreću u starijoj životnoj dobi, jer je tada potreba za uzimanjem nesteroidnih antireumatika (ibuprofen, ketoprofen i sl.) najveća, dok se neerozivni susreću češće u mlađoj životnoj dobi. U toj je grupi važno prvenstveno eradicirati bakteriju H.pylori. U tom području danas u kliničkoj praksi vlada prilična konfuzija, pa smo svjedoci da bolesnici (zbog današnjeg stupnja informiranosti) često samoinicijativno kod želučanih tegoba idu na vađenje krvi za bakteriju ili uzimaju višekratno istu eradikacijsku terapiju. U gastroenterološkoj praksi postoje jasne smjernice kako inicijalno dijagnosticirati i liječiti gastritis uzrokovan H.pylori, kako pratiti bolesnika i na koji način evaluirati ishod prve terapije. Odluka o tome svakako je u rukama specijalista gastroenterologa.
Uz otklanjanje/liječenje primarnog uzroka gastritisa, daju se i o određeni lijekovi. Kod blagih oblika bolesti nekad je dovoljno samo uzimanje antacida (lijekova koji oblažu želučanu sluznicu i ne djeluju na sekreciju želučane kiseline). U težim slučajevima odlučujemo se za lijekove koji u većoj ili manjoj mjeri koče izlučivanje kiseline. Tu postoje dvije grupe ljekova koji imaju različit mehanizam djelovanja. Jedni su tzv. blokatori H2 receptora (cimetidin,ranitidin i sl.), drugi su inhibitori protonske pumpe (omeprazol, lansoprazol, pantoprazol, esomeprazol). Rijekto se koriste i preparati bizmuta. Kod nekih bolesnika antisekrecijska terapija je uspješna ako se daje kroz kraće vrijeme (mjesec dana), kod nekih mora biti prolongirana ili se ponavljati (uglavnom ovisno ne samo o kliničkim tegobama, nego o histološkom nalazu želučane sluznice).
U kojoj je mjeri liječenje uspješno?
Gastritis se danas uspješno liječi jer su identificirani osnovni uzroci bolesti na koje se može djelovati (kod gastritisa uzrokovanog uzimanjem NSAR prestati uzimati tu vrstu lijekova, eradicirati bakteriju H.pylori), uz iznimno djelotvornu antisekrecijsku terapiju lijekovima (ukidanje lučenja želučane kiseline). Unatoč tome, bolesnici se znaju vraćati liječniku, nezadovoljni učinkom terapije, a to se najčešće zbiva jer zapravo boluju od neke druge bolesti koja ima slične simptome (najčešće su to žučni kamenci, stanje iza operacije žuči i funkcionalne dispepsije). Ukoliko, dakle, postoji situacija da bolesnik nakon dijagnoze gastritisa (inicijalno se većina bolesnika liječi kod svog izabranog liječnika opće medicine) i provedene terapije i dalje ima slične tegobe ili se one brzo vraćaju, potrebno je obratiti se gastroenterologu zbog dodatne obrade.
K. Ramić
