Neuroendokrini tumori (NET-ovi) specifična su skupina tumora koji nastaju iz neuroendokrinih stanica.
Jedna od funkcija navedenih stanica je otpuštanje hormona u krv kao odgovor na signale iz živčanog sustava. Takve stanice nalaze se u endokrinim žlijezdama organizma, ali i u doslovno svim drugim tkivima, stoga neuroendokrini tumori mogu nastati svugdje u tijelu. Upravo iz toga razloga, navode se skupno umjesto prema mjestu nastanka kao većina drugih tumora (npr. rak gušterače). Najčešće nastaju u probavnom sustavu, i to prvenstveno u tankom crijevu i gušterači, a potom po učestalosti slijede NET-ovi pluća. Generalno se smatraju rijetkim tumorima (procjenjuje se da je godišnja incidencija oko 2,5-5 na 100 000), no treba naglasiti kako je njihova incidencija u svijetu u stalnom i značajnom porastu.
Rizični čimbenici
Većina NET-ova pojavljuje se sporadično (bez jasnog uzroka), te su rizični čimbenici za razvoj ove bolesti slabo poznati. Dio NET-ova javlja se u sklopu nasljednih genetskih sindroma, primjerice MEN1, MEN2, von Hippel-Lindau bolest i neurofibromatoza.
Znakovi i simptomi
Dio simptoma NET-ova može pratiti mjesto na kojem nastaju, stoga se primjerice agresivni neuroendokrini tumori pluća mogu ponašati i kao drugi tumori pluća zbog pritiska i urastanja u okolne strukture i organe. Međutim, s obzirom na sposobnost lučenja hormona, NET-ovi mogu dati i neke specifične simptome. Primjerice, feokromocitomi (NET-ovi kore nadbubrežne žlijezde) mogu izazvati porast krvnog tlaka zbog lučenja katekolamina, dok inzulinomi gušterače mogu zbog lučenja inzulina dovesti do niske razine šećera u krvi (hipoglikemije). Osim specifičnih hormona koje luče neuroendokrine stanice u raznim dijelovima tijela, mnoge od njih imaju i zajedničke (nespecifične) hormone i aktivne tvari koje mogu lučiti. Tako primjerice mnogi od njih mogu lučiti serotonin, što može dovesti do tzv. karcinoidnog sindroma (karcinoid je stariji naziv za sporo rastuće NET-ove), koji se odlikuje crvenilom, proljevom, astmom, grčevima u abdomenu, a tijekom vremena može dovesti i do oštećenja srčanih zalistaka i zatajenja srca.
Postavljanje dijagnoze
Postavljanje dijagnoze NET-ova ne razlikuje se značajno od postupka prilikom otkrivanja nekog drugog tipa tumora u organu ili tkivu koji istražujemo. Primjerice, postupak otkrivanja NET-a tankog crijeva ne razlikuje se bitno od postupka koji primjenjujemo prilikom dijagnostike bilo kojeg drugog tumora u tankom crijevu. U pravilu je potrebna biopsija (uzimanje uzorka tkiva) prije samog liječenja, iz koje se može procijeniti i stupanj agresivnosti bolesti temeljem indeksa Ki-67 (mjeri udio stanica koje su u dobi). Od tumorskih biljega koriste se među ostalima kromogranin A (CgA) iz krvi , 5-hidroksiindoloctena kiselina (5-HIIA) iz 24-satnog urina, neuron-specifična enolaza (NSE) iz krvi, a povremeno i neki drugi. Više o CgA pročitajte u Zanimljivostima uz desni rub stranice. Osim standardnih slikovnih pretraga, u bolesnika s NET-ovima vrlo je važna i scintigrafija somatostatinskih receptora (scintigrafija tektrotidom), kojom se ispituje prisustvo receptora za hormon somatostatin na tumorskim stanicama, a što je važno u odluci o liječenju.
Stadij bolesti
Nema zasebne TNM klasifikacije stadija bolesti za NET-ove u odnosu na druge tipove tumora u određenom organu, što znači da se primjerice stadij NET-a gušterače određuje kao i stadij drugih češćih tipova raka gušterače. Isto vrijedi i za NET-ove nastale u drugim organima. IV stadij u pravilu označava fazu metastatske bolesti, tj. širenje na druge organe i tkiva.
Naučite sami pročitati što piše na nalazu Papa testa
Liječenje
Liječenje NET-ova je vrlo kompleksno i zahtijeva značajno kliničko iskustvo, kojeg ima manji broj ustanova i onkologa s obzirom da se radi o rijetkim tumorima. U pravilu se u fazi lokalizirane bolesti (bez udaljenih metastaza) preferiraju lokalne metode liječenja, u prvom redu kirurško liječenje. U najvećeg broja bolesnika, ukoliko je operativnim zahvatom uklonjena cjelokupna tumorska masa, daljnje onkološko liječenje nije potrebno. U fazi metastatske bolesti liječenje značajno ovisi o stupnju diferencijacije tumora (gradusu). Naime, iako se radi o malignim tumorima, NET-ovi imaju raspon od vrlo sporo rastućih tumora do izrazito agresivnih karcinoma, što u značajnoj mjeri ovisi upravo o stupnju diferencijacije stanica iz kojih je bolest nastala. Stupanj diferencijacije mjeri se u prvom redu ranije spomenutim indeksom Ki-67, pri čemu više vrijednosti indeksa označuju agresivniju bolest. U bolesnika nižih gradusa (G1 i G2), a to su oni s Ki-67 manjim od 20%, u slučaju pozitivnog nalaza scintigrafije tektrotidom najčešće su prvi izbor liječenja analozi somatostatina, kojima se blokiraju receptori za somatostatin na tumorskim stanicama, čime se postiže smanjenje simptoma te stabilizaciji ili smanjenje tumorske mase. U navedenih bolesnika također je tijekom liječenja opcija i primjena radionuklidne terapije peptidnim receptorima (PRRT). Radi se o vrsti preciznog zračenja pri čemu se radionuklid (radioaktivni spoj) veže na receptore za somatostatin, ulazi u tumorsku stanicu i oštećuje je zračenjem, a bez značajnijeg utjecaja na okolno zdravo tkivo.
U bolesnika u kojih bolest napreduje na analoge somatostatina ili u onih koji nemaju pozitivan nalaz scintigrafije tektrotidom, opcije liječenja su kemoterapija (jedan od prefereiranih protokola je kapecitabin + temozolomid) ili ciljana terapija (najčešće su u upotrebi everolimus i sunitinib). Za bolesnike visokog gradusa (većina onih s gradusom G3, odnosno Ki-67 većim od 20%) glavni izbor liječenja je kemoterapija, u prvome redu kombinacije etopozida i spoja platine, iako se i u navedenoj skupini može izolirati podskupina bolesnika sa nešto boljom prognozom u kojih se može primijeniti manje agresivno liječenje.
Više pročitajte na onkologija.net
