Socijalna fobija je jedna vrsta anksioznog poremećaja koja se očituje iracionalnim strahom od negativne procjene drugih ljudi u nekim specijalnim ili općenitim društvenim situacijama. Ta je reakcija automatska, prožima osobu koja joj se ne može oduprijeti.
Socijalna fobija ubraja se u jedan od najčešćih oblika
anksioznog poremećaja, i zahvaća oko jedan do četiri posto ljudi. Osobe s tim poremećajem osjećaju visoki stupanj
nelagode u situacijama kada ih netko gleda, kada sudjeluju u društvenim
aktivnostima, te su uvjerene da ih tada netko
procjenjuje i omalovažava.
Dr. med. Željka Smerdelj, spec. psihijatar,
psihoterapeut i alkoholog
O uzrocima, simptomima i načinu liječenja socijalne fobije razgovarali smo s dr. med. Željkom Smerdelj, spec. psihijatrom, psihoterapeutom i alkohologom.
Kada se obično javlja socijalna fobija?
Obično se javlja u mladosti tj. nakon puberteta, a vrhunac doseže oko
30. godine života. Zato mnogim ljudima socijalna fobija može uništiti najbolje
godine života. Samo oko pet posto pacijenata s ovim
poremećajem obraća se liječniku, a još je manji postotak onih koji se pravilno
liječe.
Što najčešće uzrokuje socijalnu fobiju kod mladih?
Ovaj poremećaj treba
razlikovati od obične i prolazne anksioznost koju mnogi ljudi osjećaju kao dio
prilagođavanja socijalnim okolnostima. Fobične situacije mogu se
odnositi na nelagodu i izbjegavanje društvenih situacija samo s nepoznatim
osobama, što bi se moglo ubrojiti u jednostavnije oblike.
No, neke osobe se ni u kojoj socijalnoj situaciji ne mogu osjećati opušteno,
boje se da će se osramotiti, neprimjereno
ponašati, onesvijestiti se,
zacrveniti, prikazati se glupim i nesposobnim. Neke osobe boje se suprotnog spola ili autoriteta. Neki se boje posebnih aktivnosti: pijenja kave ili potpisivanja. U mnogim situacijama ti se ljudi boje općenitog komuniciranja s drugima, često su socijalno izolirani, niskog su
samopoštovanja, imaju visok stupanj nesigurnosti. Zbog povoljnog utjecaja selektivnih inhibitora serotonina u
liječenju socijalne fobije, danas se zna da serotonin ima važu ulogu u nastanku ovog poremećaja.
Kako se ponašaju mladi koji pate od socijalne
fobije?
Osoba koja dođe u tu situaciju osjeti strah,
svjesna je da je njena reakcija pretjerana, ali se ipak jako loše
osjeća. Ima pojačano lupanje srca, moguće je drhtanje ruku, nedostatak
zraka, suha usta, nemogućnost govora, osjećaj paraliziranosti,
osjeća se stjerano u kut.
Krajnji slučaj je panični napad koji je tako intenzivan da osoba misli da će izgubiti
kontrolu nad sobom. Nakon njega osjeća se slomljeno, iscrpljeno i u
velikom je strahu da će se napad ponoviti.
Postoji li povezanost manjeg samopouzdanja kod adolescenata i socijalne fobije?
Problem je što socijalna
fobija utječe na stav i mišljenje o sebi. One stvari koje drugi obavljaju s
lakoćom, osobe koje imaju socijalnu fobiju ne mogu obaviti nikako. Te su osobe preosjetljive, tužne i frustrirane.
Postoji specifičan oblik
tj. strah u određenim situacijama i s određenim osobama (pred autoritetima, profesorima,
roditeljima) kada se osoba boji da će ju te
osobe loše procijeniti i ismijavati. Opća socijalna
fobija vezana je za općenite društvene situacije kada se netko u bilo kakvoj situaciji osjeća loše ili posramljeno bez vidljivog razloga.
Kod tog oblika fobije
osoba misli da je u središtu pozornosti drugih ljudi, i da svi procjenjuju negativno njene sposobnosti. Ona je
paralizirana svojim strahom, prekomjerno stidljiva,
opterećena dojmom koji ostavlja te izbjegava sva mjesta gdje bi se mogla naći u društvenim situacijama. To često dovodi do povlačenja iz okoline i gubitka kvalitete života.
U kojoj mjeri je socijalna fobija povezana s
depresijom i tjeskobom?
Socijalna fobija je
veliko opterećenje za bolesnika. Često je udružena s drugim psihičkim
poremećajima. U postocima, socijalna
fobija preklapa se s izbjegavajućim poremećajem ličnosti u više od 50 posto
slučajeva, s depresijom u 35 posto slučajeva, s alkoholizmom u 25 posto slučajeva,
s PTSP-om u 16 posto slučajeva, s paničnim poremećajem u 11 posto slučajeva, s
općim anksioznim poremećajem u 13 posto slučajeva.
Može li neliječena socijalna fobija uzrokovati
ozbiljnije zdravstvene probleme?
Socijalna fobija je
veliko opterećenje za bolesnika. Ako se ne liječi i razvije se, može kronično
onemogućiti bolesnika u cijelom njegovom osobnom i profesionalnom životu, te ju
je potrebno adekvatno i na vrijeme liječiti.
Koju ulogu imaju roditelji i okolina i kako mogu
najbolje pomoći svojim bližnjima?
Psihodinamske teorije
bave se traumatičkim iskustvom odbacujućih ili preprotektivnih roditelja u
ranom djetinjstvu. Obično su nastale poteškoće u razvoju ličnosti,
samopouzdanja i samovrednovanja. Neke od osoba u ranom su djetinstvu patili od
nedostatka osjećaja pažnje i ljubavi. Ono što okolina
treba i mora osigurati je podrška u liječenju, pozitivan stav i prihvaćanje problema s razumijevanjem.
U kojim je slučajevima potrebno liječenje i kako
ono izgleda?
Liječenje je potrebno u
svim slučajevima kada socijalna fobija utječe na aktivnosti osobe koja od nje
pate. Liječenje se provodi farmakoterapijom,
različitim metodama psihoterapije i kombinacijom tih metoda.
Od psihoterapijskih metoda najbolje
su bihevioralno kognitivne (terapija promjenom ponašanja koja se sastoji u
suočavanju pacijenata sa situacijama i osobama kojih se plaše). U kongitivnoj terapiji provodi se
edukacija o anksioznosti i trening socijalnih vještina
uz tretmane koji su usmjereni na
individualizirano izlaganje fobičnim situacijama. Ta se terapija zove desenzitizacija. Pacijent se izlaže neugodnim situacijama tako da prvo zamišlja situacije kojih se plaši, nauči kontrolirati
svoje tjelesne reakcije straha, a potom im se
i stvarno izlaže.
Anksiolitici i
sedativi mogu smanjiti stupanj tjeskobe i
paničnog straha. No, ne ubrajaju se u prvu liniju tretmana socijalne fobije, jer
se uslijed dugotrajnijeg liječenja može razviti problem ovisnosti. Antidepresivi dugoročno djeluju, pogotovo uz psihoterapijske metode.
D. Šorgić
