Dnevne putešestvije jedne majke, slikarice, bloggerice. Brutalno iskreno…
Pročitao sam tvoj blog, uopće nije smiješan, bez povoda i pitanja komentira moj životni suputnik znoj i suze koje prolijevam na ovoj teškoj baušteli.
Pa što sam ja, smiješna žena?!
Odnekud, od ne znam kad, ljudi od ljudi očekuju da ih-zabavljaju. Televizija, radio, novine, prijatelji, ljubavnici, supružnici, djeca, zaposlenici…
Amerikanci su po tom pitanju potpuno pomahnitali. Je, priznajem im, vole i idu često u kazalište.
Ali brate, na smrtno ozbiljnu glumčevu izjavu i pri tom spontan pogled koji je odlutao pod krivim kutom prema publici, ljudi se valjaju od smijeha, ahhahahhhaahhhahahaha…
bilo mi je neugodno.
Barbara i ja smo se krstile.
A i to je samo po sebi smiješno.
Doduše, valjale smo se i mi od smijeha, i to u u Carnegie Hallu.
Mahlerova simfonija možda i nije najsvjetlija točka klasične glazbe ali , tamo taj isti kulturoljubni amerićanski narod, u očitom nedostatku klaunova koji iskaču iz torte, uredno nakon prvog stavka odrape svoju vlastitu solo točku u padanju glave s ramena. Tup, tup, prva s lijeva je pala, ova desno do mene isto, pogledaj onog tamo! Nisam neka matematičarka, ali za dvadesetak minuta 30% naše gornje lože je mirno …spavao
Za nevjerovati!
Ne znam do kud je ta priča s nasmijavanjem otišla. Možda baš u ovim trenucima imate interwiew za posao.
Cv uredan, outfit zadovoljavajući, psiho test prošli..nego, može’l jedan vic?
Nisam Vjekoslava Huljić.
Samo jedna, brilijantna Vjekoslava, štanca hitove svaki dan.
Ja nisam toliko brilijantna. Imam manje sise.
