Ove rijetke bolesti često se razvijaju bez jasnih simptoma, a oštećenje bubrega može napredovati godinama prije dijagnoze.
C3G (glomerulopatija komplementa 3) i IC-MPGN (membranoproliferativni glomerulonefritis imunokompleksa) rijetke su, ali ozbiljne bolesti bubrega koje imaju slične kliničke manifestacije i tijek razvoja. Iako dijele mnoge zajedničke karakteristike, danas se smatraju dvjema odvojenim dijagnozama zbog različitih mehanizama nastanka bolesti.
Što su C3G i IC-MPGN?
Obje bolesti pripadaju skupini membranoproliferativnih glomerulonefritisa, poremećaja koji zahvaćaju glomerule – sitne filtracijske jedinice u bubrezima odgovorne za uklanjanje otpadnih tvari i viška tekućine iz krvi. Kada dođe do oštećenja glomerula, bubrezi postupno gube svoju sposobnost filtracije, što s vremenom može dovesti do ozbiljnog narušavanja bubrežne funkcije.
C3G i IC-MPGN nastaju kao posljedica poremećaja imunološkog sustava koji dovodi do abnormalnog nakupljanja imunoloških kompleksa u bubrezima. Ranije su se ove bolesti svrstavale pod zajednički naziv membranoproliferativni glomerulonefritis (MPGN) i dijelile na tipove 1, 2 i 3, no suvremena medicina ih danas razlikuje kao zasebne entitete.
Ono što je posebno zabrinjavajuće jest njihov potencijal za progresiju bolesti – procjenjuje se da čak do 35% oboljelih razvije zatajenje bubrega unutar 10 godina od postavljanja dijagnoze.
Dva mehanizma, jedan ishod
Iako se obje bolesti temelje na poremećaju imunološkog sustava, njihovi uzroci se razlikuju.
Kod C3G ključnu ulogu ima C3 protein, dio tzv. komplementnog sustava koji inače pomaže organizmu u obrani od infekcija. U ovoj bolesti dolazi do njegove nekontrolirane aktivacije i prekomjerne proizvodnje. Razlog tome može biti genetska mutacija koja narušava regulaciju komplementnog sustava, ali i prisutnost autoantitijela – protutijela koja pogrešno prepoznaju vlastito bubrežno tkivo kao strano te ga napadaju. Posljedica je nakupljanje C3 proteina u bubrezima i postupno oštećenje tkiva.
Kod IC-MPGN-a mehanizam je nešto drugačiji. U ovoj bolesti dolazi do taloženja imunoglobulina i C3 u bubrežnom tkivu, a poremećaj je često povezan s drugim stanjima. Među njima se posebno ističu autoimune bolesti poput sistemskog lupusa eritematozusa i reumatoidnog artritisa, kronične infekcije poput hepatitisa B i C, nasljedni poremećaji te bolesti povezane s monoklonskim imunoglobulinima. U manjem broju slučajeva uzrok se ne može pronaći, pa se tada govori o idiopatskom obliku bolesti.
Simptomi koji se postupno razvijaju
Klinička slika C3G i IC-MPGN-a može značajno varirati od osobe do osobe. U ranoj fazi bolesti simptomi često izostaju ili su vrlo blagi, zbog čega bolest može ostati neprepoznata sve dok ne dođe do značajnijeg oštećenja bubrega.
Kako bubrezi gube svoju funkciju, javljaju se simptomi povezani s nakupljanjem tekućine i toksina u organizmu. Pacijenti mogu primijetiti krv u urinu ili povećanu količinu proteina u mokraći, oticanje nogu, gležnjeva ili područja oko očiju te povišen krvni tlak. Često se javlja i umor, poteškoće s koncentracijom te smanjeno stvaranje urina.
Kod nekih bolesnika mogu se pojaviti i dodatne manifestacije poput promjena na mrežnici u obliku žućkastih naslaga, nepravilne raspodjele masnog tkiva, mučnine, povraćanja te poremećaja rasta kod mlađih pacijenata. Dugoročno, zbog poremećaja u metabolizmu vitamina D može doći i do slabljenja kostiju, dok su povišene masnoće u krvi također česta pojava.
Od slučajnog nalaza do biopsije bubrega
Budući da su rani simptomi nespecifični, C3G i IC-MPGN često se otkrivaju slučajno, primjerice prilikom rutinske analize urina kada se uoče krv ili proteini.
Konačna dijagnoza postavlja se biopsijom bubrega, koja se smatra zlatnim standardom u dijagnostici ovih bolesti. Uzorak bubrežnog tkiva analizira se mikroskopski, a dodatno se primjenjuje imunofluorescencija kojom se mogu identificirati nakupljeni C3 fragmenti i imunoglobulini.
Za procjenu funkcije bubrega i stupnja bolesti koriste se i dodatne pretrage poput analize urina, kompletne krvne slike, procjene glomerularne filtracije (eGFR), kao i testovi komplementnog sustava te genetska ispitivanja. Važnu ulogu imaju i mjerenja kreatinina i cistatina C u krvi, koji mogu ukazivati na napredovanje kronične bubrežne bolesti.
Suvremene terapije i borba za očuvanje funkcije bubrega
Liječenje C3G i IC-MPGN-a usmjereno je na usporavanje progresije bolesti i očuvanje funkcije bubrega što je dulje moguće.
U terapiji se često kombiniraju kortikosteroidi i imunosupresivni lijekovi, koji pomažu u smanjenju prekomjerne aktivnosti imunološkog sustava. Uz njih se koriste i lijekovi za kontrolu krvnog tlaka poput ACE inhibitora i blokatora angiotenzinskih receptora, koji dodatno štite bubrege i smanjuju gubitak proteina.
U novije vrijeme razvijeni su i inhibitori komplementa, koji ciljano djeluju na mehanizam bolesti. Među njima su lijekovi poput iptakopana i pegcetakoplana, koji su već odobreni za primjenu.
Veliku ulogu ima i prilagodba životnih navika – prehrana s manje soli, kontrola unosa proteina i regulacija kolesterola mogu značajno pomoći u smanjenju opterećenja bubrega. U terapiji se koriste i lijekovi za snižavanje masnoća te SGLT2 inhibitori koji dodatno smanjuju proteinuriju.
U uznapredovalim stadijima bolesti može biti potrebna dijaliza, a u konačnici i transplantacija bubrega. Ipak, važno je naglasiti da transplantacija ne uklanja uzrok bolesti te postoji značajan rizik ponovne pojave u presađenom organu.
Unatoč dostupnim terapijama, statistike pokazuju da oko polovice oboljelih unutar deset godina od početka bolesti razvije potrebu za dijalizom ili transplantacijom bubrega.
(Ordinacija.hr)
