Ponovo će stajati na obali, izvana mokri, a možda i pomalo promrzli, ali će sjaj u njihovim očima odavati vulkansku erupciju energije koju čuvaju u sebi
Punat, otok Krk. Na najudaljenijoj strani zaljeva, nasuprot uskog prolaza u njega iza otočića Košljun, na mjestu gdje se cesta koja vodi od grada Krka za Bašku odvaja za Punat, skupilo se dvadesetak osoba.
U travi oko zemljanog parkirališta, a i na samom parkiralištu oko automobila leži mnoštvo jedara i dasaka različitih boja i veličina.
Na obali sjede ili stoje neobični ljudi u uglavnom crnim neoprenskim odijelima, te tu i tamo poneki «civil», uglavnom iz obiteljske pratnje. Ne čuje se nikakva glazba iako bi se to moglo očekivati kad se skupi mnoštvo ljudi. Štoviše, ako malo obratite pozornost, rijetko da ćete uopće čuti neki dulji razgovor.
Tu i tamo poneka izgovorena riječ, možda komentar o nekom jedru ili dijelu opreme i to je sve. Uglavnom se pozorno promatra more, odnosno padine niz koje se preko otoka, iz smjera Baške do Punta spušta bura.
Da, ti ljudi u tišini čekaju dolazak vjetra. I tada, nakon nekog vremena, netko će samo reći : «Evo ga. Ide.» Pod naletima bure, voda zaljeva će se zabijeljeti od prene na krijestama valova. I tada, kao po naredbi, svaki od tih neobičnih ljudi će dohvatiti svoju dasku i jedro, u tišini je spustiti u plitku vodu i fijuuuu!
Uz huk vjetra, zaljev će se ispuniti raznobojnim jedrima i glasnim, zviždukavim zvukom daski koje glisiraju preko bijelih kruna valova. Daskaši će i to raditi u tišini. Samo će ponekad, priznajem, neki od njih ispustiti krik oduševljenja, kad načini neki posebno dobar okret ili njegova daska pojuri do tad neslućenom brzinom.
Slijedećih nekoliko sati, a možda i dulje, trajat će ples s vjetrom. Ako se dogodi – a događa se, jer bura je nestalna i puše na mahove – da vjetar padne ispod razine na kojoj se može jedriti, ljudi u neoprenskim odijelima će se povući u tišini. Ponovo će stajati na obali, izvana mokri, a možda i pomalo promrzli, ali će sjaj u njihovim očima odavati vulkansku erupciju energije koju čuvaju u sebi. I sve to u tišini koja će potrajati dok netko opet ne kaže:»Evo ga. Ide.»
Vjerujte mi, uopće me ne zanima što možda većina njih nikad nije čula za meditaciju ili bilo što slično tome. Znam prepoznati duhovnost kad je vidim. A to jest to, znali oni to ili ne.
«Moj put do čarolije», Adrian Predrag Kezele, str. 63
Dvostruka Duga, Čakovec, 2000.
