Hepatitis G, danas poznatiji kao humani pegivirus, desetljećima je zbunjivao znanstvenike. Iako se prenosi krvlju poput svojih opasnijih rođaka, uglavnom ne uzrokuje bolest jetre, a njegova uloga u tijelu donosi nevjerojatna otkrića.
Kada su ga znanstvenici prvi put identificirali sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, činilo se da je medicinska zajednica na tragu još jednog virusa koji uzrokuje upalu jetre. Nazvan je hepatitis G virus (HGV) ili GB virus C (GBV-C) i svrstan u istu porodicu Flaviviridae kao i zloglasni hepatitis C. Početni entuzijazam ubrzo je splasnuo jer se pokazalo da, unatoč imenu, ovaj virus rijetko ili gotovo nikada ne uzrokuje značajnu bolest. Većina zaraženih osoba, kojih prema procjenama ima i do dva posto u općoj populaciji, nema nikakve simptome, a biokemijski pokazatelji funkcije jetre ostaju im potpuno normalni. Zbog toga se danas sve češće koristi neutralniji naziv – humani pegivirus 1 (HPgV-1), čime se želi naglasiti da njegova primarna meta nisu stanice jetre, hepatociti. Iako se RNK virusa može pronaći u jetrenom tkivu, analiza brojnih studija sugerira da se on primarno razmnožava u limfocitima i stanicama koštane srži, ponašajući se više kao limfotropni nego hepatotropni virus.
Kontakt sa zaraženom krvi
Kao i kod drugih virusa koji se prenose krvlju, putovi prijenosa hepatitisa G su dobro poznati i predstavljaju ključan razlog njegove raširenosti u određenim populacijama. Glavni rizik predstavlja izravan kontakt sa zaraženom krvi. To se najčešće događa među intravenskim korisnicima droga koji dijele igle i pribor, kao i kod pacijenata na hemodijalizi ili onih koji su primali transfuzije krvi i krvnih pripravaka prije uvođenja rigoroznih testiranja. Zabilježeni su i slučajevi prijenosa spolnim putem, osobito u populacijama s većim brojem partnera, te vertikalni prijenos s majke na dijete tijekom poroda, što može objasniti prisutnost virusa i kod osoba koje nemaju očite faktore rizika. Upravo zbog ovih zajedničkih puteva prijenosa, infekcija hepatitisom G iznimno je česta kod osoba koje su već zaražene virusima hepatitisa B, hepatitisa C ili HIV-om, gdje prevalencija može doseći i više od 35 posto.
Imunološki sustav kod većine imunokompetentnih osoba uspješno kontrolira virus, a kod dijela zaraženih dolazi i do potpunog čišćenja virusa iz organizma. Nakon oporavka, u krvi se mogu detektirati protutijela na protein ovojnice E2, koja se smatraju pokazateljem preboljele infekcije i mogu pružati zaštitu od ponovne zaraze
S obzirom na to da velika većina infekcija prolazi potpuno asimptomatski, a virus ne uzrokuje kroničnu bolest jetre, za hepatitis G ne postoji specifično liječenje niti se ono smatra potrebnim. Ne postoji ni cjepivo. U rijetkim slučajevima kada se simptomi pojave, obično su blagi i nespecifični, nalik gripi, te brzo prolaze. Dijagnoza se postavlja isključivo molekularnim metodama, odnosno detekcijom virusne RNK u krvi pomoću PCR testa, jer rutinsko testiranje na ovaj virus nije dio standardne medicinske prakse. Imunološki sustav kod većine imunokompetentnih osoba uspješno kontrolira virus, a kod dijela zaraženih dolazi i do potpunog čišćenja virusa iz organizma. Nakon oporavka, u krvi se mogu detektirati protutijela na protein ovojnice E2, koja se smatraju pokazateljem preboljele infekcije i mogu pružati zaštitu od ponovne zaraze.
Najfascinantniji aspekt ovog virusa
Najfascinantniji aspekt ovog virusa, koji je u potpunosti preokrenuo znanstvenu percepciju o njemu, jest njegova interakcija s drugim, znatno opasnijim patogenima. Više neovisnih studija, posebice onih provedenih na kohortama pacijenata zaraženih HIV-om, došlo je do zapanjujućeg otkrića: koinfekcija s virusom hepatitisa G povezana je s boljim kliničkim ishodima. Kod pacijenata koji su istovremeno imali i HIV i HGV zabilježeno je sporije napredovanje bolesti do AIDS-a, viši broj ključnih imunoloških stanica CD4+ i, u nekim studijama prije ere visokoaktivne antiretrovirusne terapije, čak i produljeno preživljenje. Novija istraživanja pokazala su da prisutnost HGV-a može smanjiti i težinu bolesti jetre uzrokovane hepatitisom C kod osoba s trostrukom infekcijom. Iako točan mehanizam još nije u potpunosti razjašnjen, vjeruje se da HGV modulira imunološki odgovor, smanjuje kroničnu upalu i aktivaciju T-stanica te izravno ometa replikaciju HIV-a blokirajući ulazak tog virusa u stanice. Time je ovaj nekadašnji “sumnjivac” postao predmet intenzivnog istraživanja kao potencijalni saveznik u borbi protiv jedne od najsmrtonosnijih pandemija modernog doba. ( Ordinacija.hr )
