Kako izgleda svakodnevica sa šećernom bolesti i kada ona napadne čak dva člana obitelji, ispričala nam je Andrea Štern.
Bio je kraj zime, rano proljeće 2011.g. U to vrijeme radila sam vrlo stresan posao s puno prekovremenih sati. Unazad par mjeseci osjećala sam tegobe poput jake žeđi, gotovo preko noći postala sam kratkovidna, jela sam enormne količine, ali svejedno gubila na kilaži… Sve sam to pripisivala stresnom načinu života i razmišljala da jednostavno čekam da prođe to razdoblje. No tegobe su se samo pogoršavale i odlučila sam posjetiti liječnika. Upućena sam na OGTT test, odnosno test opterećenja glukozom.
Srećom naišla sam na medicinsku sestru, koja je odlučila prvo provjeriti moj urin trakicom, no kada je vidjela da je testna trakica naglo promijenila boju posumnjala je da nešto nije u redu i odlučila ne provesti test do kraja nego jednostavno obaviti mjerenje šećera nakon što pojedem uobičajeni doručak. Tek sam kasnije shvatila koja je to bila sreća za mene, jer mi je izmjeren šećer 34, a s tom vrijednosti ljudi obično već padaju u dijabetičku komu.
Nakon prvotnog šoka, koji čak i nije dugo trajao, počela sam vagati apsolutno svaki obrok. Živjela sam kao potpuni „štreber”, jela točno propisanu dnevnu količinu ugljikohidrata, mjerila šećer čak i češće nego je trebalo, no ubrzo sam savladala sve te dijabetičke vještine, dobila sam inzulinsku pumpu, zahvaljujući kojoj inzulin ne moram aplicirati 5-6 puta dnevno, nego je dovoljno svaka 3 dana aplicirati novi set od pumpe i navikla sam se na novi način života te ga u potpunosti prihvatila.
Počela se čudno ponašati…
U ljetu 2013.g. Eva se počela čudno ponašati. Bila je stalno umorna, počela je mokriti noću u krevet, pa me razmišljanje navelo na to da i njoj izjerim šećer. Uslijedio je novi šok. Ovo je dakako bio daleko veći šok, jer se ipak ovaj puta nije radilo o meni, nego o mom djetetu. Otišli smo u Zagreb na hitnu gdje su nas zadržali i tu je počela ona prava borba.
Lagala bih kad bih rekla kako se s ovom bolešću normalno živi. Mnogi kažu da dijabetes nije bolest nego stanje i da se s njim normalno. To zasigurno nije nikada izjavio niti jedan roditelj oboljelog djeteta, a niti sam dijabetičar! Barem ne onaj tipa 1. Naime, postoje 2 vrste dijabetesa, tip 1 i tip 2. To su zapravo 2 potpuno različite vrste bolesti. Kod tipa 2 zbog genetike, lošeg načina života i još ponekih čimbenika stijenke organa ne prihvaćaju glukozu spojenu s inzulinom, no gušterača je večinom potpuno zdrava i proizvodi dovoljno inzulina, za razliku od tipa 1 kod kojeg gušterača jednostavno ne radi i pacijent sam mora raditi njen posao. Kod dijabetesa tip 1 život postaje dosta kompliciraniji. Kuda god krenete morate nositi sa sobom cijeli arsenal pomagala u torbi.
Ako imate visoki tlak i poremećaj spavanja, pazite na unos magnezija! Evo kako ga pravilno uzimati
Pomažu joj ples i sport
Svakog dana, a kad kažem dan mislim na svih 24 sata, što god da radim razmišljam što je Eva zadnje jela, slijedi li sada neki sport ili sjedenje u školi, kakvo je vrijeme danas, kada bi trebala ponovno jesti i što…
S obzirom na sve čimbenike koji utječu na vrijednosti šećera, uz 2 dijabetesa, bila sam prisiljena postati medicinska sestra, psiholog, meteorolog, nutricionist, doktor…
Eva se nažalost ili na sreću niti ne sjeća života bez dijabetesa, obzirom da je obolila u dobi od 3 i pol godine. Ne zna kako je to otići u školu, na sport ili kod prijateljice bez barem desetak mojih posljednjih uputa, bez moje brige, ali i bez moje pratnje.
U regulaciji šećerne bolesti uvelike joj pomaže ples i sport kojima se redovito bavi. Kada je fizički aktivna koristi barem 50% manje apliciranog inzulina nego inače, dok s druge strane, dok sjedi u školi mora uzimati barem 50% više inzulina nego inače, obzirom na sjedenje u učionici, ali i emotivni aspekt, kojeg proživljava uz školske obaveze.
U svakodnevnom životu uvelike nam pomažu “moderna pomagala” u obliku inzulinske pumpe i senzora za kontinuirano praćenje vrijednosti glukoze. Inzulinska pumpa omogućava stalni protok inzulina u tijelo, kao infuzija, a senzor svakih 5 minuta očitava vrijednost šećera te ga i možemo pratiti i ona na svojem mobitelu, ali i ja na svojem. Na taj način mogu puno mirnije obavljati svakodnevne aktivnosti, posao i sl.
Svaki izlazak iz kuće ili putovanje predstavljaju mi stres i izazivaju tugu u meni, jer ne možemo spontano i bez puno razmišljanja i stvari izaći iz kuće. Uvijek moramo voditi brigu gdje idemo, na koliko dugo, što bi nam putem moglo zatrebati i u kojim bismo se sve situacijama mogli naći. Sve je potrebno predvidjeti. Noćenje kod prijateljice predstavlja gotovo nemoguću misiju i sasvim sigurno je nemoguća bez suradnje druge majke, koju često puta moram buditi usred noći zbog Evine hipo ili hiperglikemije. Zbog toga joj je i ograničeno kod koga može prespavati, jer je malo tko spreman preuzeti takvu brigu. Svaki školski izlet ili putovanje sa sportskim klubom iziskuje dodatnu putnu torbu sa svim pomagalima, no potrebna je i moja prisutnost, jer Eva ne može otputovati bez mene na nekoliko dana. Jedino nam pomažu bake i djedovi, koji uskaču kada je potrebno i uvelike nam olakšavaju svakodnevicu.
Život s dijabetesom nije nimalo jednostavan, no ne radi se o tome da je nešto zabranjeno konzumirati od hrane ili pića. Ovisno o vrijednostima i aktivnostima, no ponekad bude i dana kada Eva i ja pojedemo i više slatkiša nego netko tko ne boluje od dijabetesa.
Problem predstavlja stalna briga i stalno prisutni strah doslovno za život djeteta. Oduvijek tvrdim da su djeca s dijabetesom u biti djeca s posebnim potrebama, jer njihove njihove drugačije potrebe možda nisu odmah vidljive svakom prolazniku, no svakodnevna briga oko vrijednosti šećera, oko prehrane, oko sportskih aktivnosti i slično – definitivno su posebne potrebe, koje nažalost uslijed jakih hipo ili hiperglikemija mogu završiti kobno.
Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL
