Kažu da Ameri, kako bi doživjeli duh Božića, uvijek iznova gledaju klasik Franka Capre, “Divan život”. Meni su pak posljednjih godina sinonim za blagdane romantična komedija “Zauvijek ljubav” i crtić “Ledeno doba”.
Ništa mi nije polazilo za rukom. Na važne sastanke ljudi iz
objektivnih razloga nisu uspjeli stići, ja sama kasnila sam i tamo gdje kao
osnovnog krivca ne mogu imenovati blagdansku gužvu, a moja netom ispeglana kosa
uspjela je pokisnuti. Čisto za orijentaciju: pet neplaniranih, neugodnih
situacija zbilo se prije nego je grički top označio podne. A onda, s tim
pucnjem koji nikada ne iznenadi samo one koji desetljećima žive u neposrednoj
blizini Trga bana Jelačića – ništa se nije promijenilo. Dan po Murphyjevim
zakonima.
Kao vrhunac nevolja doživjela sam otkazivanje poslušnosti
mog prijenosnog računala 24 sata prije isteka roka za predaju kolumne. Jasno
vam je da uglavnom pišem u zadnji čas jer navodno najbolje funkcioniram pod
pritiskom (to može potvrditi i gospođa u ljekarni kod koje se redovito
opskrbljujem lijekovima za gastritis i biljnim pripravcima za smirenje živaca).
Osim toga, moja kompjutorska pismenost je na prilično niskim granama tako da u
slučaju bilo kakvog problema zapravo znam jedino panično tražiti pomoć. I zato
mi je (ma kako to u cijeloj situaciji paradoksalno zvučalo) bilo drago kad su
profesionalci ustanovili da je Mr. Laptop ozbiljno bolestan te će ga zadržati
na liječenju. Vjerojatno bih propala u zemlju da su rekli (glasom kakvim se
ljudi obraćaju djeci koja nisu pretjerano bistra i plavušama) kako sam samo
trebala pritisnuti neki enter ili delete.
Iako, koga muljam – dečki rade sa mnom u zgradi i razine
moje računalne genijalnosti sigurno su već davno spoznali. Bilo kako bilo,
posudili su mi zamjenskog partnera. Nemam pretjeranih zahtjeva pa se zasad
dobro slažemo, zbog čega sam sklona vjerovati kako će ljubav potrajati, bar do
kraja ovog teksta. One koji bi eventualno željeli primijetiti da sam prelako
preboljela odvojenost od svog malog crnog plosnatog samo podsjećam da je on
mene iznevjerio prvi.
Inače bi me ovakav slijed događaja garantirano razbjesnio
ili ojadio, već ovisno o trenutačnom hormonskom statusu, ali danas sam sve to
začuđujuće mirno podnijela. Za to su, nema sumnje, u velikoj mjeri zaslužni
emotivni zaostaci rođendana moje drage prijateljice Irine (da, to je ona zgodna
žena koja na radiju ispriča da je vidjela vanzemaljce, a vi joj svi povjerujete
– štoviše i sami ih odjednom počinjete viđati). U dijelu proslave njezina rođendana
namijenjenom druženju s babama (ne
udrugom, nego istospolnom nakupinom), nas deset smo se u konobi Didov san
smijale do kasno u noć. Za svim se stolovima te večeri slavilo, ali s ponosom
mogu reći kako smo bile najbučnije i najizdržljivije.
Nikad mi nisu bile jasne žene koje tvrde da ne mogu
prijateljevati s drugim ženama jer su sve na njih ljubomorne. Budući da su iste
uvjerene kako ne mogu ostvariti prijateljske odnose ni s muškarcima jer ih oni
pak svi redom žele odvući u krevet, mogu samo pretpostaviti na kako su samotan
život u svojoj samoproglašenoj neodoljivosti osuđene. Ja ovakva druženja ne bih
mijenjala za svu savršenost ovog svijeta, čak ni onu iz potpuno objektivne
perspektive. Neke od nas nikad se prije nisu vidjele i povezivala nas je tek
bliskost s damom koja je veselo odmotavala poklone. Ipak, do kraja večeri
razmjenjivale smo mišljenja i iskustva, dijelile savjete i iskreno se zanimale
za živote žena koje do prije nekoliko sati nismo ni poznavale.
Razgovaralo se o putovanjima, shoppingu, poslu, muškarcima.
A upravo jednome od njih osoblje restorana zacijelo bi najradije podiglo
spomenik jer im je omogućio da svoje podočnjake i proširene vene konačno odvedu
na počinak. Jedna od nazočnih, naime, nedavno je započela vezu s frajerom kojeg
je upoznala “među WC školjkama”. Stara teorija o tome da su oni
ionako kao zahodi – ili zauzeti ili posrani – u ovom je slučaju nestala kao
otplahnuta vodom iz skupog talijanskog kotlića. Kad čujete cijelu priču,
slobodno i dalje nemojte ići na otvaranja salona kupaonske opreme ili bijele tehnike
jer je to bez veze…
Opisala ga je kao šarmantnog, zrelog, uspješnog, zgodnog,
brižnog i velikodušnog. Ili se možda neka druga riječ upotrebljava za onoga
koji, unatoč vašem šarmantnom nećkanju (jer ipak ste zajedno tek dva
mjeseca?!?) inzistira na zajedničkom dočeku Nove godine – na Maldivima! Zvučao
je dovoljno nestvaran da u sitne sate kad je došao po nju za sekundu navučemo
kapute, podmirimo račun i izađemo svjedočiti čudu. S pristojne udaljenosti bile
smo jako zadovoljne viđenim. Istini za volju, dobio bi još koji bod da se
ohrabrio izaći iz automobila pred ženski ocjenjivački sud, ali imajući na umu
da smo sigurno izgledale kao streljački vod u srcu Kajzerice, nitko mu to ne
može ozbiljno zamjeriti. Sad pokušavamo ustanoviti koliko je dobra bila kad ju
je Djed Mraz nagradio takvim muškim primjerkom.
Okićeni bor, zvončići i sve moguće glazbene verzije Xmasa, bakalar,
purica, šampanjac i vatromet s vremenom su postali obvezni likovi za dane
ispred nas.
Kažu da Ameri, kako bi doživjeli duh Božića, uvijek iznova
gledaju klasik Franka Capre, “Divan
život” . Meni su pak posljednjih godina sinonim za blagdane romantična komedija “Zauvijek ljubav” i crtić “Ledeno doba” – očito s padom temperature i sama postajem
sklona toplim pričicama: dajte mi bajku i obećavam da ću preostalih 11 mjeseci
gledati intelektualno izazovne naslove i ekranizacije tužnih životnih sudbina.
No, ako bi za promjenu život bar sad mogao oponašati film, neka nam Nova bude
raskošni spektakl o sreći, uspjehu i velikoj ljubavi!
Sretan vam Božić i Nova 2010.!
