Prije negdje dvije godine otac mi je poklonio magnet na kojem je bila naslikana bijela ptičica, a ispod nje natpis: “Za let si, dušo stvorena˝. Riječ je o stihu iz pjesme Tina Ujevića – Igračka vjetrova.
Otac se zadovoljno smijuljio dok sam odmotavala magnet i naglas čitala natpis. Razlog tome nije što sam neka velika obožavateljica Ujevićeve poezije, već naše dugogodišnje međusobno podbadanje kako me se jedva čeka skinuti s grbače, na što bih mu ja spremno odgovarala da bih se drage volje već sutra odselila da mogu.
Na taj period života sada gledam sa smiješkom, naime prošlo je nešto više od pola godine otkako sam se odselila od roditelja i danas sam sigurna da je to bila vrlo dobra odluka. Tek sam s preseljenjem u vlastiti prostor, koliko god to možda glupo zvučalo, dobila osjećaj da sam odrasla, da sam spremna za jedan novi period u svom životu. Solo život bih, bar na neki kraći period, preporučila baš svakome. Iako te i suživot s cimerom, sigurna sam, može mnogo čemu naučiti, živjeti sam ime mnoge skrivene blagodati. On je prije svega u svojoj srži hedonistički – ne moraš se nikome prilagođavati, sve ti je onako kako si sam organiziraš i posložiš, a kroz to bolje upoznaješ i sebe i ono što želiš i očekuješ od zajedničkog života s nekim drugim u budućnosti.
Ovo je naravno i dvosjekli mač – ona razbacana odjeća koju sam jučer ostavila svugdje po stanu se danas, gle čuda, i dalje od tamo nije pomaknula, suđe mi se ne da svako malo prati, pa onda u sudoperu redovito slažem piramide kojih se kasnije satima rješavam. Drugi tjedan u novom stanu imala sam mini poplavu kad sam predvidjela da bi nakon dodatnog ispiranja odjeće u perilici, trebalo uključiti centrifugu.
Nekih šest litara vode iscurilo je van nakon što sam nasilno otvorila vrata perilice. Kroz sve te poteškoće i obaveze koje uključuju i čišćenje, kuhanje, odlazak u nabavku, shvatiš da si do sad živio u oblacima, i da pravi život nije nimalo bajkovit već prepun dosadnih i zamornih, svakodnevnih peripetija koje neće uvijek netko drugi za tebe rješavati. Neke prijateljice mi kažu da ih odbija ideja da žive same, prvenstveno zato jer se boje usamljenosti.
Usamljenost je često neizbježna, pogotovo kad nakon dugog dana uđeš u prazan i tih stan. Ali i ta usamljenost koje se svi gotovo opsesivno bojimo nečemu uči. Uči te cijeniti vrijeme koje provodiš sa svojim prijateljima, ali i vrijeme koje provodiš sa samim sobom.
Jedno od neporecivih obilježja današnjice jest da čovjek neprestano bježi sam od sebe i svojih misli. Bojimo se suočiti sa svojim brigama, strahovima, željama, sa svojim manama, pa ih onda blokiramo ispraznim druženjima, bukom, bijegom u zaslone mobitela i računala. Zaboravljamo da nam je ta zastrašujuća tišina ipak nekad nužna, kako bi mogli jasno čuti svoje najtiše misli i želje. Čovjek uistinu je socijalno biće i većina nas jednog dana želi imati vlastitu obitelj, i to je prekrasno, no prije nego se ostvari, živjeti sam može biti izvrsna životna škola na putu odrastanja.
