Panični poremećaj je dio svakodnevnice mnogih ljudi oko nas. Često ni ne znamo za njih, jer je ljude sram pričati o tome, a kako vješto izbjegavaju situacije u kojima im se napad panike događa, ne možemo ih ni primjetiti.
Napadi panike dolaze periodično, kod nekog češće, kod nekog rjeđe, bez najave i ne možemo ih predvidjeti. To su napadaji ogromne anksioznosti, iz vedra neba, koji nisu ograničeni na određenu situaciju ili okolnost. Osobe mogu osjećati snažno lupanje srca, do te mjere da pomisle da imaju srčani udar, znojenje, vrtoglavicu, osjećaj da ne može uzeti dovoljno zraka, osjećaj da će se ugušiti, nesvjesticu, veliku vrućinu, mučninu, itd. Ti simptomi mogu biti toliko snažni da se osoba boji da će umrijeti, poludjeti ili izgubiti kontrolu nad sobom. Često nakon takvog prvog napada ljudi završe na hitnom prijamu i kad liječnici ustanove da im je zdravstveno stanje dobro, onda se sa sigurnošču zna da je to bio napad panike.
Napad panike se može dogoditi bilo gdje
U trgovačkom centru, na ulici, u kući, u busu, tramvaju, avionu, u tunelu, automobilu… Osobe najčešće traže izlaz iz takvih situacija i počinju ih izbjegavati. Tako će osoba koja je doživjela napad u trgovačkom centru probati što prije pobjeći iz te situacije, vjerujući kako je centar izazvao napad panike i u budućnosti može početi izbjegavati sva velika i zatvorena mjesta iz kojih je teško izaći. Osobe koje su ga doživjele u kući izbjegavat će ostajati sami u kući. Oni koji su doživjeli panični napad u javnom prijevozu isto tako će izbjegavati vožnju tramvajem, busom, automobilom…
Napad panike se može s jedne situacije premjestiti na više njih pa osobe počnu izbjegavati sve te situacije koje bi potencijalno mogle izazvati napad.
Takve osobe s vremenom mogu izazvati napad panike na samu pomisao da bi se trebale naći u određenoj situaciji, npr. osoba koja izbjegava vožnju automobilom mora s obitelji otići na put. Sama pomisao može izazvati sve simptome napade panike iako nije izložena toj situaciji.
Uzroci napada panike nisu kod svake osobe isti
Kod nekih osoba napad panike nastane kao posljedica visokostresnih ili traumatičnih situacija. Ponekad se ljudi mogu sjetiti točno određene negativne situacije, svega što su pritom pomisli i trenutka kad se pojavio prvi napad. Ponekad su uzroci potpuno nejasni. Osoba se ne može sjetiti ničega što je moglo aktivirati napad panike. Ono što je dobro je da uspjeh rješavanja problema napada panike ne ovisi o poznavanju uzroka.
Napad panike je zapravo strah od straha da će mi se nešto loše dogoditi. Zašto strah od straha? Ako sama pomisao da trebamo ući, naprimjer, u avion izaziva strah i aktivira nam sve tjelesne simptome panike to znači da je ono što mislimo jednim dijelom zaslužno za ponovno dobivanje napada panike. Takve misli zovemo negativne automatske misli uz koje najčešće vezujemo pogrešne procjene neke situacije. Zato je važno znati prepoznati negativne misli koje uzrokuju i pojačavaju panični napad i znati kako ih modificirati.
Kako se ponašati u tim situacijama?
Uz ono što mislimo je važno i kako se ponašamo u takvim situacijama. Kao što sam već napisala, osobe najčešće izbjegavaju takve situacije, što im kroz neko vrijeme počinje stvarati velike poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju pa tako netko tko ne može više ući u tramvaj, a na posao ili fakultet mora ići tramvajem, idu pješice po desetak stanica ili otvaraju bolovanje, jer ne mogu doći do posla ili fakulteta. I tako ima niz primjera koji osobama stvaraju velike probleme u svakodnevnom životu.
Ključna stvar u rješavanju napada panike je izlaganje upravo tim situacijama koje nam izazivaju strah i u kojima izbjegavamo biti. A to je, čini se najteži dio za klijente.
Svi moji bivši klijenti, koji su uspješno riješili ovaj problem, najčešće su imali veliko predznanje o paničnom poremećaju. Pročitali su puno literature, a svejedno nisu uspijevali sami riješiti problem. Evo što je jedna moja sadašnja klijentica, krasna mlada djevojka, napisala za ordinaciju.hr zašto je to tako:
“Iako sam svašta pročitala o napadu panike nisam mogla sama riješiti problem, jer nisam znala od kuda bih krenula i što bih napravila ako počne napadaj. Probala bih sama otići do nekog mjesta, ali obavezno bih se vraćala doma nakon 100, 200 metara. Samo o panici bih razmišljala i od toga bi mi bilo još gore. Vidjela sam da sama ne mogu. Onda sam odlučila potražiti pomoć.
Prije prvog dolaska na psihoterapiju nisam mislila da će se puno toga promijeniti. Život mi je svaki dan samo išao nizbrdo i sve manje stvari sam mogla sama. Došla sam do granice da je stalno netko morao biti uz mene i mislila sam da tome nema kraja. Predugo je već trajalo, a poboljšanja nije bilo. Prvim dolaskom na terapiju dobila sam ono najvažnije, nadu. Nadu da je to izlječivo i da ću jednom biti ona stara. Prije bih se dizala bezvoljna i prva pomisao ujutro bi mi bila vezana za paniku. S njom bi i završila dan, a dnevno sam imala najmanje 5,6 paničnih napadaja. Naučila sam kako to promijeniti, u kratko vrijeme dolazaka na seanse dižem se sa smješkom na licu, pjevam i plešem po kući. Naučila sam kako blokirati prve znakove panike i ne dati napadaju da se razvije. Prije par dana sam se uhvatila kako cijeli dan nisam pomislila na paniku. Prije dva mjeseca mi je bilo nezamislivo sama izaći iz kuće, jer što ako mi se dogodi napad, a nema nikoga u blizini. Sada sama odem do dućana, čekam u redovima u banci, šetam psa, odem na fakultet i sve one stvari koje sam mogla i prije, a činile su se tako daleke početkom godine. Velika promjena je i to da mogu ponovno ući u bus, makar to jos uvijek ne radim sama nego netko ide sa mnom, ali samo zato što smo tek na pola puta s terapijom, a moj prvi napad panike se dogodio upravo u busu pa mi je to najveći strah.”
Izlaganje strahovima
Osobe koje pate od paničnog poremećaja u čitanju literature naiđu i na onaj dio sa izlaganjem svojim strahovima i kad samo pomisle na to da bi se u terapiji trebali izlagati već im je loše.Terapija se planira zajedno s klijentom, nema iznenadnih niti šokovitih situacija. Sve se gradi postupno, tako da je klijent za svaku novu situaciju pripremljen i sam predlaže nove korake u terapiji. Terapija je ograničenog trajanja u kognitivno bihevioralnim terapijama, a za napade panike predviđeno je 5 – 12 tretmana, najčešće jednom tjedno. Naravno, broj tretmana ovisi o složenosti slučaja, suradljivosti klijenta i odrađivanja dogovorenih zadataka između seansi. Ako je netko razvio napad panike kojeg vezuje za samo jednu situaciju, npr. veliki trgovački centri za to će trebati manje seansi nego za nekoga tko je razvio cijelu lepezu izbjegavajućih ponašanja.
Do sada se kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) pokazala najučinkovitijom izborom u rješavanju napada panike. 75–90% slučajeva se uspješno riješi, a dvogodišnje praćenje klijenata nakon završetka terapije je pokazalo da nema povrata simptoma. Terapija lijekovima, psihofarmacima, bez KBT-a, pokazuje poboljšanje klijenata paničnog poremećaja u 80-90% slučajeva, ali s prestankom uzimanja lijekova dolazi do povrata simptoma i opet sve po starom.
Foto:Shutterstock
