Obratite pažnju na pažnju - zašto je toliko važna u odnosima s drugima?

Ljubaznost shutterstock

954. godine američki se psiholog Abraham Maslow zauvijek upisao u povijest objavivši djelo ˝Motivacija i ličnost˝ kojim je otvorio vrata novom poglavlju u suvremenoj psihologiji – humanističkom pravcu. Humanizam čovjeka promatra kao cjelovito biće koje ima različite potrebe, a krajnja je ona za samoaktualizacijom – osobnim rastom i razvojem te ostvarivanjem vlastitih potencijala.

Maslowljeva poznata piramida potreba, kao okosnica njegove teorije, stavlja samoaktualizaciju na vrh piramide, prije kojeg čovjek najprije treba zadovoljiti niz drugih potreba. Na dnu su fiziološke potrebe, kao što su potreba za hranom, vodom i kisikom, nakon čega dolazi potreba za sigurnošću kroz koju čovjek teži strukturi, redu i stabilnosti. Na sljedećoj je stepenici potreba za ljubavlju i pripadanjem. U ovo spada potreba za prijateljstvom, intimnošću, prihvaćanjem i pripadnošću grupi. Mnoga istraživanja pokazuju da zdraviji i sretniji pojedinci često pripadaju i većem broju zajednica.  

Komad namještaja ili?

Teško je zaključiti što je u tom odnosu uzrok, a što posljedica, no još je Maslow zapisao da nedostatak interakcije s drugim ljudima i osjećaja pripadanja može potaknuti depresiju, dok ljubav i osjećaj zajedništva djeluju kao zaštitni faktori u teškim životnim situacijama.

Što čovjeku daje taj toliko naglašavani osjećaj pripadanja? Čovjek može biti dio neke zajednice ili odnosa, a da taj osjećaj izostane ili se s vremenom izgubi. Što je krucijalno da bi se on održao ili da bi uopće nastao? Jedna od potreba koja se veže uz ljubav i pripadanje jest i potreba za pažnjom.

Jednostavno rečeno to je onaj osjećaj da nas druga strana doživljava, da nismo nešto poput komada namještaja u prostoriji, već da naša stanja, promjene u raspoloženju ili ponašanju, rečenice, naše potrebe bivaju primijećene i da drugi na njih reagiraju. Time se šalje poruka: vidim te, važan si mi , primjećujem te, tu sam.  

I djela i riječi

Često u odnosima zaboravljamo na ovu potrebu i kod sebe i kod drugih, a ona je zapravo skoro jednako važna kao i naše biološke potrebe. Voli me ili mrzi, ali nemoj me ignorirati. I zaista, čini mi se da za ljudske odnose nisu ni u pola toliko pogubne svađe i sporadično međusobno nerazumijevanje, koliko tišina, nedostatak komunikacije i primjećivanja. Kada smo dugo u odnosima, zna se dogoditi da s vremenom zaboravljamo da je potreba za našom pažnjom i dalje prisutna kod druge osobe, bez obzira što se već odavno stvorila navika, sigurnost i međusobno poznavanje. Ova potreba naprosto ne jenjava, kao što smo nakon obilnog obroka sutradan iznova gladni. Zapravo ju je i vrlo jednostavno zadovoljiti, ali ponekad ju naprosto ne primjećujemo. Kako najjednostavnije odgovoriti na ovu potrebu? Najprije valja reći da se odrasli ljudi međusobno razlikuju po onome što im u tom smislu odgovara. Primjerice, neki ljudi ne znaju ili ne vole primati komplimente i taj, inače dobar mehanizam poklanjanja pažnje, kod njih neće funkcionirati. No, umjesto komplimenta koji nekada mogu zvučati šuplje, jednostavna pitanja poput Kako si proveo dan? ili specifičnije Što si sve danas radio? itekako pokazuju interes i mogu biti odlična ishodišna točka za daljnju komunikaciju.

Ovakva pitanja govore da nam je stalo do tuđe dobrobiti, da želimo znati što se s drugom osobom događa, što ju brine ili tišti. Želimo biti dio toga, iako nismo direktno uključeni u to iskustvo. Djela, a ne riječi kaže stara latinska i nekad je to presudno. Nekad ni sva pitanja ovog svijeta drugoj strani neće pomoći da se osjeća bolje. Tada je naprosto potrebna instrumentalna pomoć, nešto konkretno što u tom trenutku može napraviti promjenu.

To ne moraju biti velika djela, oko kojih se moramo silno truditi. Skuhati kavu ili izvesti psa u šetnju da drugi ne mora, načini su na koje ojačavamo zajednicu.

Domino efekt

Ljudska potreba za pripadanjem i pažnjom temelji se i na onoj bliskosti koju pokazujemo i izrazom lica, tonom glasa i dodirom. Čini mi se da je vrijednost iskrenog osmijeha upućenog drugoj osobi danas previše zaboravljena. Isto kako se mnogi od nas spontano nasmiju malom djetetu čiji pogled sretnemo na ulici, tako bismo trebali spontani smješak upućivati jedni drugima. Vjerujem u domino efekt takvog ponašanja. S obzirom da u većini slučajeva ne ignoriramo vlastiti osjećaj gladi i žeđi i znamo što u tom trenutku treba učiniti, isto bi trebalo vrijediti i za potrebu za pripadanjem. Uvijek se možemo pretvarati da smo otok sam za sebe, ali ljudska priroda gladno i žedno teži zajedništvu.

Foto: Shutterstock

 

 Prati nas na Viber Public Chatu!