Što uistinu znači ona engleska ˝Make a difference˝?

šimunović shutterstock

Jučer sam gledala jedan stvarno lijep i pozitivan film. Zove se ˝Chef˝ i prikazuje život uspješnog glavnog kuhara u skupom i poznatom restoranu u Los Angelesu, kojem karijeru upropasti (ili možda ne, kako se pokaže u nastavku) najpoznatiji gastronomski kritičar u gradu

On u svom članku napiše da je na početku obećavajući chef postao dosadan i predvidljiv, bez imalo kreativnosti u svojim jelima. Chef tada kreće u avanturu vraćajući se korijenima. Unajmljuje kamion za prodaju hrane i počinje od nule. Ono što me u filmu najviše dirnulo je dio u kojem razgovara sa svojim sinom i objašnjava mu da možda nije u mnogo čemu uspješan, ali zna da je u svom poslu jako dobar i preko njega može utjecati na tuđe živote.

Kubanski sendviči

Nekoć sam mislila da utjecati na druge možemo samo kroz velike zasluge, kroz spašavanje ljudskih života, izume, kroz velebna umjetnička djela, znanstvena otkrića, velike karijere. Negdje sam pročitala da je problem ove generacije što smo odrasli u svijetu u kojem svi očekujemo da ćemo jednog dana biti milijunaši, rock ili filmske zvijezde, a na kraju nismo ništa od toga i postajemo depresivni ne pronalazeći smisao. Nemamo strpljivost i ne cijenimo ništa osim onog što nam mediji prodaju kao znakovito i vrijedno spomena. Način na koji je u filmu prikazan chefov novi život nakon totalnog osobnog kraha pokazuje da je on kroz svoje vrhunske kubanske sendviče kojima se vratio počeo ponovno utjecati na ljude, mijenjajući bar na trenutak njihovo raspoloženje, unoseći veselje, uistinu je doticao njihove živote. Smisao kojeg nije imao zarađujući tisuće u skupom restoranu u kojem ga je gazda tjerao da neprestano ponavlja isti, prokušani menu, pronašao je u neposrednom kontaktu s ljudima, kroz prozor svog kamiona s hranom.

˝Samo još ovo˝

Značajka naših dana jest i to da neprestano živimo korak ispred i da se taj modus preslikava na sve sfere života. Ako uzmemo chefa kao primjer, on je posve tipično puštao život da mu prolazi pred očima čineći upravo to – anticipirao je neprestano ono što tek treba doći. Zapostavljao je primjerice odnos sa sinom misleći ˝samo da još ovo prođe˝, ˝samo da odradim još tog kritičara i imat ću više vremena˝.

A istina je da na kraju vremena nemamo jer nas uvijek dočeka neka nova stvar koju treba riješiti, a trenuci koji su bili na raspolaganju su daleko iza nas.

Osim Chefa gledala sam taj dan i neku znanstvenu emisiju u kojoj su sudjelovali odreda uspješni znanstvenici, astrofizičari, molekularni biolozi, sa divnim karijerama. Na trenutak sam, slušajući ih, osjetila neku poznatu tjeskobu, protezanje ruke za nečim nevidljivim što ulijeva strah i neizvjesnost. Mislim da je u pozadini toga osjećaja, kad god se pojavi u nama, prešutna misao da nećemo biti dovoljno dobri. U nečemu. Bilo čemu.

Mijenjati svijet

Kako sam nakon emisije pogledala film ipak sam otišla spokojna na spavanje. I nisam pritom zauzela stranu, ne mislim da je cehf bolji ili da je njegov način života na kraju odnio pobjedu nad nekom velikom karijerom, ali mislim da je jasno pokazao čemu treba, a čemu ne treba težiti. Treba težiti izvrsnosti. Ako su to kubanski sendviči, onda trebam težiti ne najboljim kubanskim sendvičima na svijetu, nego najboljima koje ja mogu napraviti.

Ako odlučimo za život zarađivati pišući romane, onda trebamo dati sve od sebe da napišemo bar jedan izvrstan roman. Međutim, tu težnju najboljoj verziji sebe treba odlijepiti od osjećaja potpune preplašenosti nad tim koliko ćemo od toga uistinu ostvariti, koja često dolazi u paketu.

Drugi je pak zadatak odreći se podcjenjivanja bilo kojeg poziva ili profesije jer često zbog svoje zasljepljenosti samo onim velikim, koje djeluje na globalnoj razini, ne vidimo načine na koje možemo na ljude djelovati na puno nižoj, svakodnevnoj razini. Ne čini li vam se da se i tako mijenja svijet?

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!