Pitam se ponekad kuda ide svijet, međuljudski odnosi i sve ono što nas veže uz svakodnevicu.
Osobno mi je trebalo pedeset i dvije godine života da bih shvatila da moram reći ne i prekinuti začarani krug „zone tuđe sigurnosti i komfora“ i izboriti se za svoju zonu komfora i ugode.
Kako to izgleda u praksi?
U obitelji ako preuzmete odgovornost i obaveze za svakodnevicu potraživanja bivaju iz dana u dan sve veća. Pretvarate se iz dana u dan u multipraktik koji radi sve, misli na sve i svima je na usluzi.
Na radnom mjestu scenarij je vrlo sličan; sve možete, sve hoćete, ništa vam nije teško i svi mogu računati na vas . To su počeci, a ranije ili kasnije dolazite do gubitka onoga što je najvažnije – samoga sebe.
Bolest kao poziv u pomoć
U narodu se kaže ako sam dobar nisam budala. I dobri ljudi imaju svoje loše trenutke. Oni su dobri, ali nisu naivni niti glupi, znaju kome treba pomoći, zašto pomažu i koji oblik pomoći mogu pružiti. Oni drugi, se trude biti bezuvjetno dobri svima, ne selektiraju potrebe i zbog toga često “izgore i pregore“.
Somatska bolest rezultat je bezuvjetnog „podmetanja leđa“ u kojem dobrobit drugoga uništava osobno blagostanje pojedinca .
Kako prekinuti začarani krug iskorištavanja?
Put promjene nije nimalo lak niti jednostavan. Obitelj, prijatelji, suradnici na poslu teško će prihvatiti spoznaju da se mijenjate.
Činjenica, da ste do jučer bili na raspolaganju svima za mnoge će biti izvor frustracije i negodovanja.
Jednom zgodom moja prijateljica je rekla: „Dosta mi je, ako sam dobra to ne znači da sam budala“ i uistinu je tako, biti dobar ne znači biti naivan, vaše je pravo i odgovornost prema sebi i osobama koje volite da bez zadrške ne ugrožavajući nikoga vrlo otvoreno kažete ono što možete, želite i tražite.
U konačnici, kada prihvatite, da vaše poslanje nije da služite drugima poput robova, na dobrom ste putu da napustite robovlasnički odnos, u kojem sloboda i neovisnost ima neprocjenjivu vrijednost.
Foto: Shutterstock
