Bojana Gregorić Vejzović: Vježbam, ali ne zbog linije već je to moj način borbe s migrenom

Bojana Gregorić

Nemamo dojam da domaću glumicu Bojanu Gregorić Vejzović prečesto gledamo na televizijskim ekranima.

Nekako je više vežemo uz kazališne daske, otkad je kao 21-godišnjakinja glumačku karijeru započela kao u snu, glavnom ulogom u predstavi “Breza” zagrebačkog kazališta Gavella. No, “Ljubav u zaleđu”, “Naša mala klinika”, “Horvatovi”, a odnedavno i RTL-ova najnovija sapunica “Pogrešan čovjek”, serije su zahvaljujući kojima je ova 46-godišnja ušla u mnoge domove.

Bojana je i društveno angažirana, posebice kao Unicefova ambasadorica, a u krugovima onih koji vole i prate modu, sa zanimanjem se komentira i hvali njezin modni ukus. Iako je danas, kako kaže, najviše vesele uspjesi i zadovoljstvo njezine djece Raula i Zoe, ova glumica svjesna je da samo radom na sebi, postizanjem unutarnjeg zadovoljstva, ali i brigom za vlastito zdravlje, može dati najbolje od sebe kao majka, supruga i umjetnica.

S Bojanom smo, osim o glumačkim izazovima, razgovarali i o zdravlju, prehrani, tjelovježbi... Svemu onome što prečesto zanemarujemo u vrtlogu drugih obveza.

Već ste više od 20 godina u stalnom angažmanu u Gavelli. Sve je počelo ni više ni manje nego glavnom ulogom u “Brezi”, a ovom kazalištu možete zahvaliti i privatnu sreću, jer ste tamo upoznali supruga Enesa. Reklo bi se da je Gavella za vas sudbonosna. Kako biste to komentirali?

Definitivno! Gavella je moj drugi dom u svakom smislu, od kreativnih istraživanja do vremena koji ovdje provodim s obitelji, uključujući i psa, koji ponekad dolazi na probe i u klubu Gavelle strpljivo čeka kraj probe, žicajući komadić sendviča svakoga tko u miru pokušava popiti kavu.

Kakvi su planovi na “daskama koje život znače”? Pripremate li neke nove projekte?

Tek na proljeće moći ću govoriti o nekim novim projektima, a trenutačno vas pozivam u Gavellu na predstave “Kolovoz u okrugu Osage” i “Kralj Rikard III.” te u Exit na predstavu “Dvoje”. Uživam igrati u ovim predstavama, a s ponosom i veseljem mogu reći da publika voli sve tri predstave.

Na 13. Festivalu mediteranskog teatra Purgatorije koji se tijekom ljeta održavao u Tivtu, osvojili ste Nagradu za glumačku bravuru za ulogu kraljice Margarete u predstavi “Kralj Rikard III.” Williama Shakespearea. Ne igrate glavnu ulogu, ali ste se uspjeli nametnuti iz drugog plana. Čime ste osvojili žiri i publiku i koliko vam znače ovakve nagrade?

Margareta je lik koja u dva sata predstave igra svega u tri scene, no one su kao eksplozija emocija i bola te vjerujem da je to osvojilo žiri. Aleksandar Popovski je divan redatelj koji će uvijek izvući najbolje iz svakoga glumca s kojim radi. S njime nikada nećete biti predvidljivi, isti, niti se možete oslanjati na neke već provjerene glumačke alate. Upravo ga to čini jednim od najomiljenijih redatelja. Inače, uvijek je lijepo dobiti prizanje za svoj rad. Prije tri tjedna dobila sam Nagradu publike za predstavu “Dvoje” u Banja Luci na Međunarodnom festivalu glumca Zaplet 10. U predstavi “Dvoje” igram čak sedam likova u sat vremena. Takvi tekstovi rijetko se rade i prava su glumačka inspiracija te veliki izazov.

Prvo ste kazališna glumica, no već ste ostvarili i zavidan broj televizijskih uloga. Posljednja je u RTL-ovoj seriji “Pogrešan čovjek” u kojoj glumite odvjetnicu Katarinu Majdak. Kako se nosite s hiperprodukcijom kakvu zahtijeva jedna takva serija i je li bilo teško uskladiti život na relaciji Zagreb - Beograd?

Uistinu nije bilo lako uskladiti život na relaciji Zagreb - Beograd, prvenstveno zbog djece i svakodnevice koja treba funkcionirati. Srećom, u dogovoru s produkcijom, moja uloga je smanjena kako bih mogla nesmetano odrađivati svoje predstave. U 50-oj epizodi Katarina Majdak odlazi iz serije te će se, ako uskladimo termine, možda opet vratiti pri samom kraju kako bi cijelu priču zaokružili jednim happy endom, baš kako to uvijek i biva u sapunicama.

“Ljubav u zaleđu”, “Dolina sunca”, “Horvatovi”, “Naša mala klinika”... Dugačak je popis serija zahvaljujući kojima ste ušli u domove brojnih građana. Koji projekt pamtite kao najposebniji? Pretpostavljam da su uvijek ljudi ti koji čine razliku…

Svaka mi je od tih serija draga na svoj način. Istaknula bih i “Put u Montevideo”, divnu dramsku seriju visoke produkcije koju sam također snimala. I, svakako, Horvatove, sitcom sjajnog scenarija zahvaljujući kojemu se cijela obitelj može od srca nasmijati. Kako ste i sami rekli, ekipa koja stvara neki projekt jako je važna, jer boraviti na jednom setu od dva do osam mjeseci nije lako i upravo ga ljudi čine ugodnim mjestom na kojem se stvara pregršt lijepih i zabavnih uspomena.

I vaš je suprug Enes Vejzović poput vas, glumac kazališta Gavella. Kako to izgleda kad dvoje privatno povezanih ljudi rade isti posao? Ima li među vama zdravog rivalstva ? Jednom ste izjavili da pred njim imate najveću tremu…

Enes me najbolje poznaje i kad njega uspijem glumački osvojiti, znači da sam stvarno napravila dobru ulogu. Velika sam sretnica, jer osim naših mnogih zajedničkih interesa, upravo nam to što smo u istom poslu olakšava svakodnevicu, pa čak i profesionalno pomaže. Nekoliko puta javno sam priznala da mi je Enes svojim savjetom riješio nedoumice vezane za neke uloge za koje sam kasnije bila i nagrađena, tako da mu dugujem sve. On me učinio ženom kakva sam željela biti u svakom smislu!

Unicefova ste ambasadorica za Hrvatsku. Koliko vam znači taj oblik društvenog angažmana?

Počašćena sam što sam mali kotač medu vrijednim ljudima koji naše društvo i cijelu kuglu zemaljsku pokušavaju napraviti boljim mjestom za odrastanje svakog djeteta. Ja sam njihov “glas” u medijskom prostoru i zajedno s njima pokušavam reflektore s pozornice usmjeriti prema potrebitima. Mnogo je tu akcija. Svako dijete treba obitelj, Stop nasilju među djecom, Prva banka mlijeka, Stop nasilju na društvenim mrežama…, samo su neke od akcija koje provodimo u Hrvatskoj. Iskoristit ću ovu priliku i pozvati čitatelje da posjete stranice www. unicef.hr te se informiraju kako se uključiti u neku od akcija. Iznenadit ćete se kako samo jednom kunom možete pomoći. Kuna po kuna i nastaje palača za sretno djetinjstvo najranjivijih skupina.

Na Instagramu imate preko 36 tisuća pratitelja, a čini se da ste i vi prigrlili društvene mreže kao novi oblik komunikacije, ali i biznisa. Znamo da je utjecaj influencera vrlo velik. Što općenito mislite o tome i u kojoj mjeri vama društvene mreže pomažu u karijeri i osobnoj promidžbi?

Još prije dvije godine bježala sam od svih društvenih mreža, no zbog posla sam ih ipak trebala prihvatiti. Iskreno, sama sam sebi smiješna iz ove perspektive, no vremena se mijenjaju i pravo je čudo što se sve danas može postići uz pomoć dva-tri klika. Naravno, treba biti oprezan i koristiti te kanale komuniciranja u svrhu oplemenjivanja društva. Sa svojim pratiteljima virtualno dijelim neke lijepe trenutke, pa tako kod mene na stranici ima svega pomalo: od poziva na Unicefove akcije, najava predstava, mode, savjeta za njegu kože, preporuka za knjige, savjeta gdje otići na izlet… Na kraju sam shvatila da sve to ipak ima smisla, jer nakon nekih objava, velik broj mojih pratitelja došao je pogledati neke predstave, a to mi znači beskrajno puno!

Smatrate li da je mlađim glumcima, ali i općenito svima koji žele biti dio javnog života, danas lakše uspjeti baš zbog svih tih različitih kanala (samo)promidžbe?

Smatram da im je i lakše i teže. Primjerice, audicije. Definitivno ih je lakše odraditi jer se snimamo u svom dnevnom boravku. Nije neophodno doći do Zagreba ili živjeti u Londonu, mreže su na neki način olakšale put, iako je konkurencija golema. Ima svega i zato treba pametno odlučiti čime se želite baviti, odnosno na kojem polju želite ostvariti svoju karijeru. Pritom je važno ostati vjeran sebi i ne uspoređivati se s drugima, jer uspoređivanje vodi gubitku vlastite osobnosti.

Mnogi komentiraju kako vaša ljepota, unatoč tome što imate 46 godina, nimalo ne blijedi. Možete li nam otkriti neke svoje rituale koji su zaslužni za besprijekornu liniju i mladolikost?

Hvala vam na komplimentu, ali možda me samo kamera voli, jer uživo su ipak neke stvari drugačije. Biti glumica znači biti spremna prihvatiti se kakva jesam. Sanjala sam o gustoj kovrčavoj kosi, plavim očima, ovalnom licu koje djeluje uvijek svježe i zdravo... Nikada se nisam smatrala osobito lijepom, nisam voljela svoje kockaste crte lica, ali upravo su mi one donijele brojne uloge, Brezu, Velmu (Chicago), Brook Daniels (Pop Corn), Fedru ili Barbaru u “Kolovozu u okrugu Osage”. Kada sam toga postala svjesna, postalo je još zabavnije poigravati se s transformacijama na sceni. Povremeno vježbam i to ne zbog potrebe za isklesanim tijelom već je to moj način borbe s migrenom. Tjelovježba mi pomaže očuvati zdravlje. I genetika je, dakako, uvelike zaslužna za moj izgled.

Da, imala sam priliku intervjuirati vašu majku, glumicu Božidarku Frajt, i doista mogu potvrditi da je posebna žena. Mnoge žene reći će da što su starije, kod sebe sve više primjećuju neke majčine osobine i oblike ponašanja. Je li to s vama slučaj?

Iako smo mama i ja posve različite, primjećujem neke sličnosti, osobito u načinu ophođenja, pa tako, primjerice, izgovaramo slične rečenice. I djeca znaju reći: “Joooj, mama, sad si ko' nona, stalno u panici.” Ne pada jabuka daleko od stabla… (smijeh)

Spomenuli ste fizičku aktivnost. Kako izgleda vaš trening?

Ponekad vježbam sa svojom prijateljicom, fitness trenericom Katarinom Blažević, koja vježbe prilagodi mojim tjelesnim potrebama. Ne trebam gubiti na težini pa se više koncentriramo na izgradnju mišića i općenito tjelesne mase. Ponekad odem i na grupne treninge, ali tada se vrlo često znam štedjeti (smijeh). Kod kuće vježbam jogu, što mi “prokrvi” cijelo tijelo, izgrađuje mišiće te pridonosi elastičnosti koja je važna za tjelesnu stabilnost.

Koliko vam je važna zdrava prehrana? Postoji li nešto što je zabranjeno na vašoj listi namirnica i što izbjegavate?

Nemam problema s kilogramima i jedna sam od onih sretnica koja može sve jesti. Povremeno izbacim kavu, crni čaj ili, primjerice, tjedan dana konzumiram samo kuhano povrće i meso, juhe i svježi sir te pijem samo vodu i kamilicu. I opet sve to ne činim zbog kilograma već zbog želuca. Imala sam određenih zdravstvenih poteškoća, pa kad na koži lica vidim promjene u obliku rozacee ili jakog crvenila, malo se discipliniram kako bi mi se organizam očistio. Nakon toga, ponovno mogu uživati u svemu. S godinama je potrebno obratiti više pažnje na zdravlje, a organizam nam na kraju sve sam kaže. Trebamo ga samo uvažavati.

Hoćete reći da, što ste stariji, trebate više ulagati u svoje zdravlje? Jeste li osvješteni po tom pitanju, odnosno odlazite li na redovite preglede, uzimate li neke dodatke prehrani…?

Određene pretrage u mojoj dobi su nužne, poput mamografije ili ginekoloških pretraga, što može olakšati brigu o zdravlju u budućnosti. Svim ženama poručila bih da ne zanemaruju sebe i svoje zdravlje. Vodim računa o svim segmentima vlastita zdravlja, ali i svih članova moje obitelji. Presretna sam što sam brigu o zubima cijele obitelji prepustila poliklinici Imed, koja je, moram to spomenuti, jedina poliklinika s dozvolom popravljanja zuba djeci i osobama sa sindromom Down, što se mora raditi u potpunoj anesteziji, a to zahtijeva izuzetnu stručnost.

Majka ste dvoje djece. Koja je najvažnija “životna lekcija” koju želite naučiti svoju djecu?

Da ostanu vjerni svojim idealima te ih ne svode samo na ono što je lako ostvarivo!

Često se događa da djeca krenu roditeljskim stopama. Biste li imali što protiv da vaša djeca požele ostvariti glumačku karijeru? Imaju li uopće umjetničke crte?

Enes i ja bit ćemo im podrška u bilo čemu što odaberu. Rano je govoriti o tome, no svakako smo svjesni da je najvažnije da odaberu ono što će njih osobno veseliti, a ne ono što mi smatramo da bi za njih bilo dobro. Naravno, uloga nas roditelja je da ih savjetujemo, a na njima je da se bore za svoje snove. Tu borbu, dakako, lakše je voditi kada se bavite onime za što izgarate i što vas čini ispunjenima.

Što vas privatno najviše opušta, odnosno kako izgleda vaš dan kad ne radite? Kako volite provoditi vrijeme?

Kad ne radim, najčešće provodim vrijeme u šetnjama s obitelji, volimo otići u kino ili u kakav dobar restoran, a dekica i dobra knjiga također dobro ispunjavaju slobodno vrijeme.

Kaže se da je čovjek uspješan kad postigne ono što želi, a sretan kad želi ono što je postigao. Ovu naizgled jednostavnu formula uopće nije lako realizirati. Jeste li vi postigli sve što ste željeli ili još o nečemu sanjate?

Postigla sam puno toga, ali postoje još neki neostvareni snovi. Nije vrijeme da podvlačim crtu. Još je, nadam se, ispred mene puno vremena i izazova. Težište mojih razmišljanja i veselja ipak je na Raulu i Zoe. Njihovi uspjesi su ono što me najviše ispunjava i čemu se najviše radujem!

Otkrivamo 10 zdravih navika prekrasne glumice Bojane Gregorić Vejzović

Razgovarala: Danijela Petrov/magazin Ordinacija.hr

Foto: Matija Habljak/Pixsell, Marko Prpić/Pixsell

 Prati nas na Viber Public Chatu!