Vječito zabrinuti roditelji propuštaju prepoznati dobre osobine svoje djece.
Kad
postanemo opsjednuti onime što je loše i pogrešno, propuštamo vidjeti ono što
je dobro i pozitivno. Često se upravo na takav način odnosimo prema svojoj
djeci. Ponekad mislim da se neki od nas ponašaju kao da djecu imaju samo zato
da bi sebi osigurali žarište svojih tjeskoba i briga. Kakvo je to samo breme za
našu djecu!
Vrijeme je da promjenimo gledište.
Koje dobre osobine prepoznajemo i cijenimo u svoje djece? Sjećate li se
osmijeha koji je svakog jutra kada se probude bio upućen samo vama? Sjećate li
se njihovih prvih koraka, ma koliko teturavih i nesigurnih, pomnih priprema za
prvi ples ili prvog oduševljenja za učenje novih vještina i umijeća?
Bez obzira na to koliko su nam muka,
stvarnih ili onih koje smo sami tako doživjeli, zadavala naša djeca, ona imaju
mnogo dobrih osobina i uspješna su u mnogim pogledima. I sebi i njima dugujemo
širenje stajališta s kojih ih procjenjujemo. Tko zna, takvo širenje stajališta
moglo bi nam prijeći u naviku.
Kada pozornost usmjerim samo na
negativne osobine svoje djece, sužujem svoj svijet… i njihov.
“Meditacije za
one koji (možda) previše brinu”, Anne Wilson Schaef,
Quantum, Zagreb,
2000.
