ADHD – mit ili činjenica (I. dio)

dijete-igra-mama-djeca-obitelj

Svi su barem čuli jednom u životu za 'neki tamo' poremećaj koji se zove ADHD, a većina ljudi zna da to podrazumijeva da je dijete živo i da ima problema s koncentracijom, a posljedično problema u školi. Neki smatraju da je to izmišljena dijagnoza, dok drugi su imali priliku upoznati djecu s dijagnosticiranim ADHD-om i znaju koje poteškoće ta djeca svakodnevno proživljavaju.

ADHD (prema zadnjem dijagnostičkom kriteriju deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj) je danas jedna od najkontroverznijih dijagnoza u dječjoj dobi, a mogli bi smo reći i jedna od najučestalijih dijagnoza u školskoj dobi. U SAD – u se izbjegava davanje dijagnoze prije polaska u školu, osim ako su prisutne promjene na EEG-u, prisutne su velike poteškoće i diferencijalna dijagnostika je isključila bilo kakve druge moguće uzroke.

Koliko se često dijagnoza ADHD-a krivo postavlja?

Ipak procijenjuje se da je u svijetu oko 30 posto dijagnoza ADHD-a krivo postavljeno, što je čak u jednom trenutku dovelo do propitkivanja je li taj poremećaj stvaran ili samo nemogućnost pripisivanja drugih uzroka neprilagođenom djetetovom ponašanju. Drugi razlog je i taj što neke druge djetetove karakteristike, ponašanja ili poremećaji mogu imati slične manifestacije i simptome kao ADHD.

ADHD je poremećaj pažnje i hiperaktivnosti, koji uključuje i izraženu impulzivnost. Promatara se djetetovo ponašanje kroz te tri domene i prisutnost određenih simptoma, koji zajedno omogućavaju postavljanje dijagnoze ADHD-a. Pri tome je važno, kroz diferencijalnu dijagnostiku, isključiti sve druge moguće uzroke nepoželjnog ili neuobičajenog ponašanja.

Kako bi se uzela u obzir dijagnoza ADHD-a, važno je:

a) problemi s fokusom pažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti traju najmanje šest mjeseci, uzimajući u obzir djetetov razvojni stadij. Naime, dijete može manifestirati razne bihevioralne probleme zbog nekih drugih razloga, koji su emocionalne prirode (razvod, dobivanje brata/sestre, selidba, trauma itd). Druga stvar koju treba uzeti u obzir je kognintivan razvoj, jer dijete može imati nižu mentalnu dob od kronološke te zbog toga manifestirati naočigled nezrelo ponašanje ili problem.

b) detektirani problemi se manifestiraju u dvije ili više sredina ( npr. kućna, školska, radna ). Naime, djetetove poteškoće nisu rezultati situacijskog okruženja ili otpora (npr. prema odlasku u školu) i nisu pod utjecajem volje ili djetetovom kontrolom.

c) neki simptomi postojali su prije 7. godine života. Iako se prava dijagnoza ne bi trebala postavljati prije polaska u školu, obično su prve poteškoće počele oko 4. ili 5. godine djetetovog života, samo nisu toliko otežavali svakodnevno funkcioniranje (jer npr. dijete nije trebalo sjediti mirno u razredu i prepisivati s ploče)

d) moraju postojati jasni dokazi problema u socijalnom, akademskom ili radnom funkcioniranju. Dakle, nije dovoljno da je dijete nemirno na satu ili je udarilo prijatelja ispred škole. ADHD je sveprisutan i konstantan poremećaj, koji se manifestira svakodnevno na raznim područjima, u raznim situacijama.

Autorica teksta:

Maja Bonačić, mag. psych., praktičarka terapije igrom
Centar Proventus
Terapija igrom

 

 

 Prati nas na Viber Public Chatu!