O borbi sa zmajevima i ograničavajućim uvjerenjima

Roditelj, zlocesto dijete

Nedavno sam gledala jedan crtani film koji me, osim što mi je donio puno zabave i smijeha, ponukao na razmišljanje. Poruka tog crtića bila je toliko jaka i snažna da sam odlučila napisati članak na tu temu.

Naime, u crtanom filmu radilo se o ljudima koji se cijeli život bore sa zmajevima koji im otimaju hranu i tako ugrožavaju njihovu egzistenciju. S koljena na koljeno, ti ljudi prenose svojoj djeci poruku kako su zmajevi opasni, zli štetočine te ih od najranije dobi poučavaju kako ubiti tog velikog neprijatelja. I dok su sva djeca činila ono što su im roditelji govorili da trebaju činiti i s ponosom prolazila obuku za borbu sa zmajevima, jedan dječak nije dijelio mišljenje svojih sugrađana. Iako je njegov otac silno želio da upravo on bude njegova slika i prilika, da cijelo selo bude ponosno na njega tijekom borbi sa zmajevima – dječak nije imao nikakve fizičke predispozicije da ispuni očevu želju, a i karakterno je bio bitno različit od oca. Ono što se dogodilo, bilo je da je taj dječak na užas i zgraženje cijelog sela (a posebice oca) postao prijatelj jednog "najopasnijeg zmaja, kojega treba odmah ubiti“ i kroz druženje s njim shvatio da oni uopće nisu opasni niti su njihovi neprijatelji. Shvatio je da su i oni, kao i ljudi, prestrašeni i da sve što čine, čine kako bi i sami opstali. Kroz nekoliko događaja, ljudi su i sami u konačnici shvatili da dječak ima pravo, prihvatili zmajeve, pomogli im u borbi protiv zvijeri koja je njih ugrožavala, a zatim su svi zajedno u slozi i međusobnom pomaganju nastavili živjeti. I tako je jedan maleni dječak promijenio duboko ukorijenjeno, višestoljetno uvjerenje ljudi o zlim zmajevima.

Pati li dijete zbog uvjerenja roditelja

Povlačeći paralelu na stvarni život, scenarij najčešće nažalost ne izgleda tako. Roditelji, i sami duboko uvjereni u nešto što su im njihovi roditelji usadili, iste poruke prenose svojoj djeci. Svjesno i nesvjesno guše bunt djeteta kada ono počne preispitivati njihova uvjerenja, čvrsto vjerujući kako sve što rade, rade u interesu djeteta. I iako ne sumnjam u najbolju namjeru roditelja i istinsku želju da njihovo dijete bude sretno, ponekad bi bilo dobro da se zapitaju kako ta uvjerenja utječu na njihovu djecu – da li ih to uvjerenje ograničava i pati li njihovo dijete zbog toga.

Uzmimo za primjer roditelje koji čvrsto vjeruju kako je "papir važan“ i kako je bitno da njihovo dijete završi "bilo koji fakultet, samo da ima papir u rukama jer će mu onda biti lakše u životu“. Ukoliko njihovo dijete od malih nogu pokazuje interes primjerice za manualni rad i tijekom adolescentne dobi iskaže želju za tim da postane majstor, roditelji će – iz najbolje namjere – u startu odbiti mogućnost da njihov sin upiše trogodišnju srednju školu kako bi radio ono što voli. Za njegovo dobro inzistirat će da upiše gimnaziju a potom i neki fakultet ili višu školu samo kako bi imao taj papir – jer tako će mu biti bolje. I ako se taj dječak doista pokori zahtjevima roditelja i u konačnici završi fakultet – iako prema tom zanimanju i poslu ne pokazuje nikakav interes – hoće li taj dječak, jednog dana odrastao čovjek doista biti sretan radeći posao koji ne voli? Možda se na koncu pronađe i u tom zanimanju, no iskustvo iz prakse je ipak pokazalo da neće.

Nametanje vlastitih uvjerenja smanjujemo njihovu mogućnost za sreću

Danas u procesu savjetovanja i psihoterapije imamo ljude koji, uslijed raznih ograničavajućih uvjerenja, žive nekvalitetan i neispunjen život. Brojni se ni ne odvaže doći na psihoterapiju upravo iz uvjerenja "kako tamo idu samo ludi“. Sve dok ne osvijestimo da duboko vjerujemo nešto što nas u životu ograničava i sprečava da budemo istinski sretni, teško ćemo postići promjenu. Sve dok vlastita uvjerenja, iz najbolje namjere, namećemo djeci i pritom sužujemo njihov izbor, moramo biti svjesni da sužujemo i njihovu mogućnost da budu sretni. A sve to činimo samo zato jer se nismo niti zapitali zašto uopće to vjerujemo: zašto završetak fakulteta podrazumijeva da će moje dijete biti sretno; zašto vjerujem da bi njega usrećilo baš to a ne nešto drugo; zašto inzistiram da moje dijete pokazuje sklonost prema nečemu za što uopće nema predispizocije niti ga interesira?

Biti roditelj nije lako. I vjerujem da brojni roditelji svakodnevno preispituju svoje odluke i postupke spram djece. I sve dok to rade, sigurna sam da su dobri roditelji svojoj djeci. Da koji put pogriješe – vjerojatno da. No ako unatoč pokojoj grešci i vlastitoj krivoj odluci dopuste djetetu da se sprijatelji sa zmajem i neopterećni vlastitim uvjerenjima podrže dijete – sigurna sam da će doprinijeti tome da njihovo dijete jednog dana izraste u sretnu osobu.

Autor teksta:

 

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Centar Proventus

 

 

 

 

 Prati nas na Viber Public Chatu!