Psihologinja otkriva zašto mama i kći ne bi trebale biti prijateljice

roditelj

Kada govorimo o najčešćim pogreškama u odgoju ženskog djeteta, prvo što mi pada na pamet je projekcija svojih strahova ili ograničavajućih uvjerenja o sebi, okolini i životu.

Primjerice ako je uvjerenje majke da je ljubav žrtva (za ženu) vrlo lako će to prenijeti svojoj kćeri. To će uvjerenje dalje formatirati kćerkino ponašanje. Vjerojatno će birati partnere za koje će se žrtvovati, pa će se možda kasnije žrtvovati za svoju djecu, a u sebi biti nezadovoljna jer ne zadovoljava svoje potrebe.

Ovo je najteža zadaća suvremenog roditeljstva, a nekada smo u tome uživali!

Projekcije mogu utjecati na razočarenje, ukoliko djevojčica nije nalik majci. Uzmimo za primjer da je majka modno osvještena, uvijek sređena i očekuje od svoje kćeri da voli nositi haljinice i da bude slatkica. Mala pak obožava hlače i juri s dečkima natjeravajući loptu. Najveća greška, po mom mišljenju, gurati svoju kćer u kalup da bude slična nama.

Ili onemogućavanje iskazivanja ljutnje: „Ti si djevojčica nemoj se ljutiti“. To je dobra podloga za razvijanje pasivne agresije kod žena. Ako se ne mogu aktivno zauzeti za sebe, koji puta i ljutnjom, onda će izabrati pasivni način i očekivati da joj se pročitaju misli.

Kćerke kao mamina slika i prilika

Mogu i ne moraju biti. Kćerka može biti adaptirana i prihvatiti majčine verbalne i neverbalne naloge, pa će jednoga dana biti slika i prilika. Ali može biti i buntovna pa će činiti suprotno od svoje majke. U oba slučaja majka ima jako veliki utjecaj na nju. Naravno postoje i situacije kada nam polazište nije zrcaljenje majke, već naši izbori i odluke.

Što ćemo s tim ako shvatimo da smo ista majka, a to smo htjeli izbjeći? Ovisi ograničava li nas to ili ne. Ako nas ograničava možemo osvjestiti što je to što nas ograničava. Za to nam je često potrebna pomoć stručnjaka, a psihoterapeut je po mom mišljenju dobar izbor za to.

Problemi s tinejdžericama

Jedna od karakteristika ponašanja u adolescenciji je udaljavanje od roditelja, posebno od onog s kojim je adolescent do jučer bio blizak. Znači radi se o najnormalnijoj karakteristici odrastanja i više bi bilo za zabrinuti se kada bi se adolescent družio s roditeljima i provodio s njima puno vremena. Na našim radionicama za roditelje adolescenata često je upravo to tema diskusija. Povratna informacija nekih majki je da to doživljavaju kao odbacivanje. Do jučer smo bili super, a danas me odbacuješ. Odnos se ne treba poboljšavati, treba ga dalje razvijati s obzirom na nastale promjene. Moj je savjet roditeljima da pročitaju karakteristike adolescentnog ponašanja i da uzmu u obzir da je to normalna razvojna faza, a ne isključivo bunt protiv njih. S obzirom da su često kćerke „do jučer“ bile bliže s majkama, onda je sasvim normalno da se „danas“ bune protiv njih.

Posebno je teško onim majkama kojima je dijete centar svijeta. One su se brinule, vodile, prale, peglale, brinule, provodile vrijeme s tim djetetom. I što sada? Što da rade? Paradoksalno će zvučati, ali u tom slučaju odnos će poboljšati tako da se okrenu prema sebi. Što ja volim, kako ja volim provoditi vrijeme...

Kako izgleda kvalitetan odnos majke i djeteta? Evo što kaže psihoterapeutkinja

Mama i kći - prijateljice, da ili ne?

Mislim da mama i kći ne bi trebale biti prijateljice. To je pitanje uloga i identiteta. Ja sam svojoj kćeri majka, ona je moja kćerka. Ja kao majka imam obaveze i odgovornosti, ona kao kćerka ima svoje obaveze i odgvornosti, i nismo prijateljice. Identitet prijateljice je nešto drugo. Naravno da će i naš odnos biti bogat šalama, zabavom, iskrenošću, humorom, povjeravanjem, ali to ne znači da smo prijateljice.

Prijatelji ne postavljaju granice, ne brinu o razvoju druge osobe. Oni mogu biti tu i savjetovati, ali s jednog sasvim drugog polazišta. Možda je najvažnija razlika u tome što roditelj ima zadaću u odnosu na dijete. Ima zadaću osigurati mu sigurnost, naučiti ga kako raditi, voljeti, misliti i kako se igrati. Roditelj postavlja granice, ohrabruje, njeguje. Prijatelji nemaju tu odgovornost.

Ako majka sa svojim djetetom gradi odnos prijateljstva, ona gubi autoritet i snagu da učini sve ovo nabrojano. Krajnja posljedica može biti da se dijete osijeća nesigurno, jer majka nema potenciju zaštiti ga. Negdje od dvanaeste godine djeteta, roditelj sve manje odgaja i sve više savjetuje, ali i to spada u identitet roditelja, a ne prijatelja.

Zabavljajte se, potičite dijete, hvalite...

Prihvatiti ju kao jedinstvenu, zanimljivu, važnu osobu. Biti sretan što je ovdje. Poticati ju u stvarima za koje pokazuje interes i ohrabrivati ju u ostvarivanju ciljeva. Voljeti ju. Postavljati joj granice i ne činiti stvari umjesto nje. Dozvoljavati joj da uspije i ne pripisivati zasluge sebi. Poticati ju da slavi svoje uspjehe.

Naučiti ju da ne postoji neuspjeh, nego povratna informacija. Naučiti ju da sama nalazi rješenja i pomagati joj ako pita za pomoć. Pratiti njen temperament i ne gurati ju u aktivnosti koje su suprotne tome. Zabavljati se s njom. Njegovati ju i brinuti o njoj.

I kada je mala slušati što nam govori i ozbiljno ju shvaćati. (ono što se nama čini nevažno, njoj je važno). Dozvoljavati izražavanje emocija i odgovoriti na njih. Obraćati pažnju na nju. Naučiti ju da nije centar svijeta. Kritizirati njeno ponašanje, nikako ne identitet. Hvaliti ju. Grliti.

Iskren razgovor

Vjerojatno potrebu za osvještavanjem odnosa s majkom imaju one osobe koji imaju neki problem u vezi s tim. Možda osjećaju da nisu prepoznate, uvažene, poticane ili su neki drugi uzroci nezadovoljstva. Već to zapravo znači osvejštavanje: konstatacija imam problem u odnosu. Ono što se često događa u tim situacijama, a ja mislim da nije dobro, je očekivanje da se druga strana promjeni.

Možda ta druga strana nije niti svjesna da problem postoji. U takvim situacijama uvijek je najbolje krenuti od sebe. Što ja mogu učiniti da promijenim svoje reakcije naspram druge osobe. I opet, vrlo često naša će promjena uzrokovati promjenu druge osobe. Možda ćemo svojom promjenom izaći iz nekih psiholoških igara koje smo igrali.

To sve ne isključuje intiman i iskren razgovor sa majkom o onome što nas tišti u odnosu i što bismo željeli od nje. U cijelom tom procesu osvještavanja i promjene ponekad je potrebna stručna pomoć.

Poruka majkama i očevima:

  • Poštujte dijete kao odvojenu osobu sa specifičnim temperamentom i individualnim značajkama
  • Otkrijte koje su njegovi talenti, želje i interesi i potičite ga u tom smjeru
  • Kritizirajte njegovo ponašanje, a ne njega kao osobu
  • Vodite računa o tome da kritika bude barem deset puta manje nego pohvala, poljubaca, zagrljaja, ugodnih razgovora…
  • Često ga grlite i ljubite (u pubertetu smanjite, uostalom ono će vam samo pokazati kada je dosta)
  • Ne radite umjesto njega stvari koje može napraviti samo
  • Smijte se s njim
  • Igrajte se s njim
  • Provodite zajedničko vrijeme u aktivnostima koje i vi volite (nemojte se siliti igrati s lutkama ako vam se to nikako ne radi, dijete će primijetiti da vam je muka)
  • Mislite na sebe i svoje potrebe
  • Njegujte odnos s partnerom

Treća životna dob - faza u životu čovjeka koju karakteriziraju različite psihološke promjene

Foto: Shutterstock 

 Prati nas na Viber Public Chatu!