Kada u vezi dođe do problema – a u svakoj kad tad dođe – naša strategije mogu biti razne.
Oni su zajedno 15 godina. Nekada je nije iritiralo kada bi ostavio nered u boravku iza sebe. Mislila je da će s vremenom naučiti da se to tako ne radi. No, nije. Ujutro kad se probudi i vidi nered prvo što pomisli je s kakvim prascem živi. Ne čeka ni da se razbudi, odmah mu kaže što je opet napravio. Iako su se dogovorili da više neće. On samo šuti i odlazi u kupaonu. Ona nastavlja i dok je u kupaoni. Uvjerena je da ju uopće ne sluša. Ovo nema smisla.
Ona ga u 15 godina nije prihvatila takvim kakav je
Trudi se oko nje, ali čini mu se da znakove pažnje uopće ne primjećuje. Primjećuje samo ono što je loše napravio. Ili kao jutros ono što nije napravio. Ne voli ovakva jutra. Želi mirno jutro, želi s njom popiti kavu i pričati o planovima kako će provesti vikend. Ali sada nema smisla. Što god on rekao ona će se vraćati samo na ono loše a on više nema živaca to slušati. Napravit će kavu. Popit će je u tišini i svatko će za sebe odlučiti kako će provesti dan.
Napravite mjesta u životu za ljude koji njeguju vašu osobnost
Može li život s voljenom osobom zaista biti ovakav?
Mogu li se ovakve situacije iz dana u dan, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće ponavljati? Rekla bih da je ovisno o tome koliko smo skloni ignorirati probleme i „gurati ih pod tepih“ moguće da jedan par do kraja života živi takvim životom. Zašto? Što dovodi do toga da se ljudi toliko udalje i da s vremenom postanu stranci koji eto, na kraju dana nakon još jedne borbe s vjetrenjačama popiju kavu i odluče istim tim putem ići i sutra?
Kada u vezi dođe do problema – a u svakoj kad tad dođe – naša strategije mogu biti razne. Od toga da pasivnom agresijom pokušavamo natjerati partnera da uvidi svoje pogreške, možemo direktno svu krivnju prebaciti na njega i urlanjem iznuditi priznanje i pokajništvo…
Ako odaberemo strategiju gdje je partner po svaku cijenu apsolutno kriv a mi aposlutno ispravni, ni partnerova strategija nošenja s optužbom vrlo vjerojatno neće biti produktivna. Može se potpuno isključiti (jer tko voli slušati optužbe na svoj račun), može se okrenuti porocima/odlascima od kuće s ciljem izbjegavanja suočavanja s unaprijed dosuđenom presudom…
Posesivnost može uništiti i najbolji prijateljski odnos
No u svakom slučaju ako u startu odaberemo strategiju napada i vlastite nepogrešivosti, ne možemo očekivati dobar odaziv s druge strane. Ima jedna narodna izreka koja kaže da jedna žlica ne ruži sama.
Ova mudrost se itekako može primjeniti i na odnos između dvoje ljudi. Stvari nisu crno bijele i nikada nije apsolutna odgovornost za problem na drugoj osobi. No da bi to uvidjeli, moramo malo izaći iz svojih cipela.
U životu uvijek imamo izbora
Prije nego eskaliramo sukob i napušemo partnerovu krivicu, možemo stati na loptu. Možemo malo izaći iz vlastitih cipela i probati njegove. I vidjeti kako je hodati u tim velikim i teškim cipelama. Nisu samo naše neudobne, ni u njegovima nije idealno. A on se nikada ne žali, za razliku od nas.
Partner nije osoba s kojom smo u kompeticiji
Suživot se ne sastoji u tome da procjenjujemo kome je gore i teže, tko radi više ili manje. Suživot da bi bio dobar mora sadržavati iskreno razumijevanje. Mora sadržavati iskrenu komunikaciju bez optužbi – partner nije okrivljenik u sudnici. Cilj nije da pobjedimo, već da nađemo zajedničko rješenje. Ako se fokusiramo samo na pobjedu, ne znači li to da pobjeda nosi određene posljedice? Da ostavlja žrtve iza sebe? Ako su nam cilj žrtve, optužba i pasivna agresija su najbolje put ka tome. Ali ako nam je cilj sretna veza i partnerstvo u pravom smislu riječi – tada ipak trebamo odabrati drugačiji put. Na nama je da odlučimo.
Foto: Shutterstock
