Jeste li se ikada u životu našli u odnosu u kojemu ste osjećali da niste dovoljno dobri, da ne ispunjavate kriterije druge osobe? I što god bi napravili/rekli/predložili, nije rezultiralo pohvalom druge osobe? Uvijek je to moglo bolje ili drugačije.
Stan koji ste uredili mogao je imati više boja – ovako je sve premonotono (iako se vama baš tako sviđa); kako ste se ošišali – pa moglo je to biti malo drastičnije, ne morate uvijek isto (iako nikako ne volite drastično); majica koju ste kupili je ok ali bilo bi bolje da je na plava (iako niste jubitej plave), itd, itd… Prilično frustrirajuće, zar ne?
Zašto se to događa? Zašto se ponekad nađemo u odnosu u kojemu druga strana ima očekivanja od nas koja nikada nećemo moći ispuniti?
Kada se radi o obiteljskim odnosima, tada ova „igra“ počinje još u djetinjstvu. Roditelj uslijed vlastitih neostvarenih želja i ambicija ima iste za svoje dijete. Čvrsto vjeruje da ako njegovo dijete „promijeni povijest“ da će živjeti sretnijim i ispunjenijim životom nego što on živi. Pri tome taj roditelj uopće ne uvažava djetetove osobine, interese, želje. Iako možda dijete pokazuje veliki interes za kuhanjem i izražava želju da jednog dana bude vrhunski kuhar, roditelj tu ideju reže u korijenu i u startu dijete usmjerava na diplomu pravnika. Čak i ako dijete ne voli dugo vremena provoditi nad knjigom, učenje napamet mu je noćna mora, roditelj ga i dalje vidi kao pravnika. Dijete će biti pravnik baš kako je roditelj trebao: ali zbog okolnosti i nedostatka podrške i sredstva nije uspio. Njegovo dijete će imati svu podršku svijetu da postane pravnik. Samo… ta podrška zapravo nije podrška.
Zablude o roditeljstvu koje itekako mogu štetiti djeci
Zašto smo toliko uvjereni da znamo što je dobro za drugu osobu?
Ako podržavamo drugo biće da bude ono što mi želimo da bude – bez obzira radi li se o djetetu, partneru, prijatelju – zapravo ga uopće ne podržavamo. Jedina poruka koju pri tome šaljemo jest da takav kakav jest nama ne valja i da tek kada učini određene promjene u životu ćemo ga prihvatiti. Možda. Dok god živi tako kako živi i čini to što čini, mi ćemo osuđivati. I smatrati da znamo bolje od te osobe što njoj treba da bude sretna. I ako još vlastitu sreću vežemo uz postupke i odluke te osobe, breme na njenim plećima je veće a naša situacija bezizlaznija. Ako sreća jednog roditelja doista ovisi o tome hoće li njegovo dijete završiti pravo – nije li to zaista apsurd? Čak i u situaciji kada ni samo dijete svoju sreću ne vidi u toj diplomi? Ako je pritisak na partneru da smo mi nesretni zato jer ne radi u velikoj korporativnoj firmi i nema debeli bankovni račun – nismo li svu odgovornost za svoj život prebacili na drugu osobu? Tko kaže da će naš partner biti sretan u velikoj korporativnoj firmi? Što ako je on zadovoljan u maloj, s nižom plaćom i dobrim međuljudskim odnosima? Zašto smo toliko uvjereni da znamo što je dobro za drugu osobu?
Udebljati se možete i zbog sezonskog poremećaja raspoloženja
Iz nekih odnosa možemo izaći
Ako nam nije ugodno stalno slušati kritike i „savjete“ što bi trebali drugačije (koje ni ne tražimo jer smo ok s tim kako nam je), tada se zaista trebamo zapitati ima li taj odnos smisla. Uvijek možemo reći nekome što nas smeta – no ako taj netko i dalje nastavi po dobro utabanim obrascima ponašanja, tada umjetno održavanje odnosa zaista ne vodi nikamo. Niti ćemo biti sretni mi niti osoba koja je u takvom odnosu s nama.
U konačnici, vjerujem da je dobar način da se osnažimo taj da se okružimo ljudima koji će nas zaista podržavati, veseliti se zbog nas, pružiti utjehu kada nam je teško.
To ne mora biti netko iz obitelji, čak ne mora biti ni više ljudi. Nekada je dovoljna jedna osoba koja će biti uz nas, koja će nam u pravom trenutku reći „Možeš ti to: nisi sam/a“. Osoba za koju znamo da nas neće osuđivati ili očekivati da mijenjamo svoje stavove i uvjerenja čak i kada su dijametralno suprotna od njezinih. Za takvu osobu treba napraviti mjesta u životu. Treba odlučiti sebe ponjegovati kroz stvaranje odnosa s ljudima koji će biti njegujući prema nama. Jer, kritizirati se znamo i sami. Zar ne?
Foto: Shutterstock
