Hipohondrija - kako pomoći "umišljenim" bolesnicima?

Hipohondrija, nesanica, shutterstock

Hipohondar obraća pažnju na bol ili simptome koje netko drugi ne bi niti primijetio te je duboko uvjeren da bolest zaista postoji. Kako pomoći takvoj osobi?

Strah od teške i ozbiljne bolesti

Hipohondrija je somatoformni poremećaj kod kojeg je pojedinac potpuno zaokupljen strahom od teške i ozbiljne bolesti. Na svaki, i najmanji, simptom najčešće pretjerano reagira te ga doživljava kao dokaz za svoje uvjerenje.  Somatoformni poremećaj podrazumijeva da osoba nema voljnu kontrolu nad svojim osjećanjima. Hipohondar u tom smislu obraća pažnju na bol ili simptome koje netko drugi ne bi niti primijetio i zaista tu bol osjeća, ne glumi.

Ovako izgleda život s alkoholičarom

Osoba kojoj je dijagnosticirana hipohondrija stalno se žali na tjelesne i psihičke simptome, pažnja mu je najčešće usmjerena na jedan ili dva organa (najčešće srce i probavni trakt). Njeno duboko uvjerenje jest da bolest zaista postoji. U pravilu, često posjećuje liječnika te traži dodatne pretrage kako bi se umirila. Ukoliko nalazi ukazuju na to da bolest zapravo nije prisutna, možda će se na kratko umiriti no ipak, vrlo brzo simptomi se vraćaju.

I dalje ima neodređene tjelesne smetnje, pojačava joj se strah. Osoba počinje sumnjati da nije postavljena dobra dijagnoza i kreće sama proučavati i analizirati pri čemu će se konzultirati s internetom, časopisima, s prijateljima i naravno s liječnicima.  Vrlo se često događa da se raspituje kod drugih ljudi jesu li ikada imali takve simptome i je li im postavljena dijagnoza. Često pretjeruje s unosom prirodnih  pripravaka, što može biti kontraproduktivno jer ono što je prirodno ne mora nužno biti i zdravo, posebice ne kada se unosi puno različitog.

Sve to izaziva veliko psihičko opterećenje, tako da je s bolešću paralelno prisutna i depresija i anksioznost. Psihološki simptomi anksioznosti su plašljivost, tjeskoba, osjećaj unutarnje napetosti ili nemira, manjak koncentracije, razdražljivost, pojačana osjetljivost na buku, poremećaj spavanja. Tjelesni simptomi anksioznosti su lupanje ili preskakanje srca, osjećaj nedostatka zraka li otežanog disanja, osjećaj napetosti  u grudima, suha usta, grč u želucu…

Simptomi hipohondrije:

  • pretjerani strah ili zabrinutost da je prisutna određena bolest
  • zabrinutost da mali simptomi ukazuju na ozbiljnu bolest
  • učestali posjeti liječniku radi konzultacija u vezi određenih simptoma
  • neprirodni društveni odnosi
  • opsesivno čitanje tema o zdravlju
  • emocionalna rastresenost
  • učestala zabrinutost i provjeravanje tjelesnih simptoma poput boli i kvržica
  • često provjeravanje vitalnih znakova, poput pulsa ili krvna tlaka
  • uvjerenost da imate neku bolest nakon što ste o njoj čitali ili slušali
  • izbjegavanje "rizičnih" situacija, poput boravka u bolnicama
  • nevjerovanje liječničkim nalazima

Razlozi za razvoj hipohondrije su različiti i vrlo individualni za svaku osobu

To može biti potreba za pažnjom, primjerice zbog toga što je osoba kao dijete bila zanemarivana/ zlostavljana, strah od smrti, strah koji se pojavljuje nakon smrti bliske osobe ili ako je bliska osoba dugotrajno bolesna. Hipohondrija se može javiti i ako je osoba imala prezaštitničke roditelje te je na nekoj razini doživjela da je svijet opasno mjesto ili zbog usmjerenosti k sebi u smislu narcističkih crta ličnosti.

Ako uzmemo u obzir gore navedene razloge za razvoj hipohondrije, možemo zaključiti kako je ignoriranje hipohondrije bliskih ljudi zapravo najgori način reakcije na nečiji problem.

Kako ti možeš pomoći?

Kako je hipohondar osoba koja puno priča o svojoj bolesti, dijagnozama, pogrešno postavljenim dijagnozama, nestručnosti liječnika i vrlo rijetko se zapita koja je njegova uloga u svemu tome, u razgovoru s takvom osobom preporučljivo bi bilo postavljati pitanja koja će ga navesti na promišljanje koja je njegova uloga u cijeloj priči. To činimo stoga što hipohondar često preuzima psihološku ulogu žrtve koja nema kapaciteta riješiti svoj problem. Možemo mu poslati jasnu poruku da vjerujemo da ima sve potrebne kapacitete da riješi problem, naravno uz pretpostavku da je svjestan da problem postoji.

Ukoliko osoba nije niti svjesna problema, a radi se o nama bliskoj osobi, stav koji možemo zauzeti jest "Razumijem da te je strah i da sumnjaš na određenu bolest. Meni se čini da to nije realno, kako bi bilo da odeš s nekim porazgovarati o tome?".

To bi bila odlična uvertira za psihoterapijsko liječenje. Hipohondar najvjerojatnije neće imati otpor prema psihoterapiji, jer na kraju krajeva nije ugodno živjeti sa stalnim osjećajem straha.

Strah od poroda: ispovijest jedne psihoterapeutkinje

Psihoterapijski proces je dugotrajan i odnosi se na rad na uzrocima, a ne simptomima. Ukoliko se pronađe korijenski uzrok njegovih simptoma, osoba može naučiti zadovoljiti svoje potrebe na adekvatan način za sebe i druge.

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!