Izbjegavanje neugodnih iskustava vodi nas u veću patnju, a znate li s kojom se emocijom najteže suočavamo?

žena

U ljudskoj prirodi postoji tendencija privlačenja ka ugodnim doživljajima te izbjegavanju neugodnih.

Istinitost ove tvrdnje sigurno možete prepoznati u svom svakodnevnom iskustvu: privlače nas ugodne aktivnosti kao što su gledanje zanimljivih filmova, druženje s ljudima koje volimo, fina hrana, možda šetnja parkom, a skloni smo izbjegavati neugodna iskustva, pa čak i ako su ona zapravo dobra za nas (kao što je primjerice tjelovježba). Kad nešto što trebamo učiniti doživljavamo kao neugodno iskustvo, skloni smo to negirati, odgađati, “gurati pod tepih”… koliko god možemo.

Je li sedma godina braka stvarno krizna? Evo kako to komentira psihologinja

No, što bi se dogodilo kad bismo primjerice predugo izbjegavali odlazak zubaru? Trpjeli bismo bol, s vremenom ona bi postala dio našeg iskustva, zubi bi polako trunuli, a problem koji je u početku bio jednostavno rješiv postao bi veći. Kad je riječ o fizičkim problemima, relativno nam je lako uočiti da izbjegavanje neugodnog iskustva nije rješenje, već dovodi do još većeg problema.

Isti princip vrijedi i kod psihički neugodnih iskustava – izbjegavanjem suočavanja s njima možda osjećamo kratkoročno olakšanje, ali problem nije riješen, već ostaje u nama.

Strah

Promotrimo ovu tezu preko klasičnog primjera stvaranja i održavanja emocije straha. Osoba koje je, primjerice, u djetinjstvu doživjela napad ili ugriz psa, najčešće će generalizirati taj strah i bojati se svih pasa i u odrasloj dobi.

Zbog toga će biti sklona izbjegavati pse, prelaziti na drugu stranu ulice kad primijeti psa i slično. Ova tzv. osiguravajuća ponašanja kratkoročno donose osjećaj olakšanja zbog toga što se izbjeglo direktno suočavanje s neugodnom situacijom. Međutim, na ovakav način osoba si ne daje priliku kontakta sa psom i potencijalnog razuvjeravanja – razumijevanja da većina pasa nije opasna.

Fobija od pasa tipičan je primjer stvaranja i održavanja emocije straha, no ljudima najčešće ne predstavlja dovoljno velik problem da se jave na psihološki tretman. Ipak, isti principi stvaranja i održavanja straha vrijede i u kontekstu straha od javnih nastupa, straha od vožnje javnim prijevozom, kod socijalne anksioznosti – problema kod kojih će ljudi biti skloniji javiti se za pomoć jer im u većoj mjeri narušavaju slobodu izražavanja i kvalitetu života. Kod svake fobije osnovna metoda liječenja je postepeno izlaganje zastrašujućem podražaju, slijedom čega dolazi do privikavanja neuralnog sustava i posljedičnog razuvjeravanja da je predmet straha opasan.

Osoba se prolaskom kroz zastrašujuće iskustvo oslobađa svog straha i omogućuje si da prolazi kroz život bez osiguravanja, znajući da može proživjeti neugodno iskustvo, koliko god ono bilo neugodno.

Ljutnja

Potiskivanje ljutnje još je jedan primjer izbjegavanja neugodnih iskustava koje dugoročno vodi u još veću patnju. Nažalost, budući da u školama još uvijek ne postoji sustavan način podučavanja mladih asertivnosti – vještini zauzimanja za sebe poštujući pritom sebe i druge, u odrasloj dobi mnogi ljudi usvajaju pasivan pristup u konfliktnim situacijama. Želeći izbjeći svađu, ne kažu kad ih nešto smeta, “gutaju” svoju ljutnju, guraju je pod tepih, taložeći u sebi zamjeranje prema drugoj osobi.

Jasno je da ta ljutnja nikuda ne odlazi – nakuplja se u organizmu, dok malo po malo ne dovede do “pucanja” - pretjerane bijesne reakcije na neki svakodnevni događaj, ili u drugim slučajevima, fizičkih problema (kao što je čir na želucu) zbog neizražavanja svojih želja i potreba, nepoštovanja sebe. Vještina asertivne komunikacije izrazito je važna kako bismo spriječili ovakve posljedice.

Izražavanjem neslaganja na prikladan način, s poštovanjem prema sebi i drugima, izlazimo iz okova nezadovoljstva koje si sami namećemo nereagirajući na događaje koji nas uznemiruju. Ako želite saznati više o asertivnosti, proučite knjigu Nenasilna komunikacija: jezik života američkog psihologa i aktivista Marshalla B. Rosenberga.

Isprobajte taktičko disanje! Zaustavlja napad panike i pomaže vojnicima u stresnim situacijama

Tuga

Možda je najteže suočiti se s unutarnjom tugom – duboko zakopanim osjećajem neadekvatnosti, nekompetentnosti ili nevoljenosti koji mnogi ljudi nose u sebi. Ovi osjećaji nastaju u našem najranijem djetinjstvu, a s vremenom smo ih toliko duboko zakopali u središtu vlastitog bića želeći se “zaštititi” od intenzivne neugode koju oni sa sobom nose, da ih uopće nismo niti svjesni.

Stvorili smo slojeve varki kojima ih nastojimo sakriti: primjerice, osoba koja u dubini bića vjeruje da je nekompetentna, perfekcionistički će nastojati biti izvrsna u svemu; osoba koja vjeruje da je nevoljena, bit će jako šarmantna kako bi se svidjela svima. Ove obrane jedno će vrijeme funkcionirati, ali cijena koju plaćamo bit će visoka, budući da ćemo trošiti puno energije kako bismo prikrili bazična negativna uvjerenja. U susretu s ključnim “triger” događajem, obrane se slamaju, a mi dolazimo u kontakt unutarnjom tugom. Najčešće to nije ugodno iskustvo te su ga ljudi skloni brže-bolje potisnuti ili boriti se protiv njega.

Rješenje je zapravo kontraintuitivno – kad se otvorimo, osjetimo emociju, koliko god ona neugodna bila, razgrađujemo ju iz njezine srži, omogućujući si svjesno upoznavanje sebe i svojih slabosti, život u sadašnjem trenutku. Spremnost na upoznavanje vlastite unutarnje tuge velik je korak u osobnom razvoju pojedinca, koji vodi prema većem prihvaćanju sebe, a posljedično boljem odnosu i s drugim ljudima te kvalitetnijem suočavanju sa svakodnevnim stresom.

Zašto negativne emocije nisu negativne?

Neugodne emocije nisu u svojoj srži negativne – one nam služe kao putokazi, usmjeravajući naš daljnji rad na sebi. Ne treba ih gurati pod tepih – kao što ne bi imalo smisla zanemarivati zubobolju i odgađati posjet zubaru, nema smisla niti ignorirati psihičku patnju, unutarnje doživljaje straha, ljutnje i tuge. S ovim se osjećajima trebamo svjesno suočiti, otkriti što nam govore.

  1. Prvi korak je primijetiti – s čime se ne želimo suočiti, koja neugodna iskustva izbjegavamo i kako to dugoročno utječe na naš život.
  2. Drugi je korak odlučiti – da se želimo otvoriti prema iskustvu, kakvo god ono bilo, i svjesno ga proživjeti i istražiti.
  3. Treći je korak najdugotrajniji – malo po malo početi se otvarati neugodnim iskustvima, proći “kroz” njih… nekad ćemo to moći, a nekad ne. Važno je da osvijestimo s čime se u pojedinom trenutku možemo suočiti, a s čime ne.  

Nije potrebno da se odmah suočimo sa svime – postepeno, kontinuirano izlaganje metoda je kojom se dokazano postiže najbolji učinak. Dolazeći malo po malo sve više u kontakt s neugodnim iskustvima, osjećajući ih u tijelu, uzemljavajući ih, naučit ćemo biti s njima, biti u sadašnjem trenutku takvom kakav je.

Kad je riječ o neugodnim iskustvima koje dugo izbjegavamo ili kod kojih je neugoda jako intenzivna, ne treba se ustručavati potražiti pomoć stručnjaka – psihoterapeuta, koji će nas voditi kroz proces upoznavanja i prihvaćanja sebe.

Psihološko zdravlje bi kod nekih moglo imati i teže posljedice od fizičkih simptoma zaraze

Eva Jurković, mag. psih., Sirius - Centar za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!